Ivan Franjo (Frano) Jukić rođen je u Banjaluci 8. srpnja 1818. godine. Zaredio se kao franjevac u Fojnici, a zatim studirao filozofiju u Zagrebu, te teologiju u Veszprému i Dubrovniku. Nakon svršetka studija radio je kao svećenik i učitelj u više bosanskohercegovačkih gradova i postao aktivan u političkom životu.
Zauzimao se za društveno-političku emancipaciju i modernizaciju Bosne koja je tada još bila pod osmanskom vlašću. Kao mladić je čak želio potaknuti ustanak protiv osmanske vlasti, ali su ga stariji kolege odvratili od toga. Povezao se Omer-pašom Latasom, vjerujući da će on kao rođeni Slaven razumjeti njegove modernizacijske ideje.
Bio je aktivan i u inozemstvu. Na primjer, 1850. je u Beču izložio program Želje i molbe kršćana Bosne i Hercegovine sa zahtjevima za gospodarskim, kulturnim, političkim i socijalnim reformama u Bosni. To ga je, međutim, dovelo u sukob s Latasom, koji ga je optužio za panslavizam i dao uhititi.
Odveden je u sužanjstvo u Carigrad 1852. godine. Iako je zahvaljujući zalaganju Antuna Mihanovića uskoro pušten, zabranjen mu je povratak u Bosnu te je ostatak života proveo u Italiji, Hrvatskoj i Austriji. Umro je osiromašen i razočaran u Beču 1857. godine.
Napisao je mnogo članaka etnografske, zemljopisne, historiografske, književnopovijesne, prosvjetno-kulturne i političke tematike te pripovijetke koje je objavljivao u hrvatskim, srpskim i talijanskim listovima, uključujući famoznu Gajevu Danicu ilirsku. Pokretač je i urednik prvog bosanskog časopisa Bosanski prijatelj. Putovao je Bosnom i sudjelovao u podizanju škola i nabavljanju školskih udžbenika i poučnih knjiga.
Bio je velik pobornik ilirizma te je zagovarao uvođenje Gajevog štokavskog pravopisa u Bosni. Planirao je osnovati književno društvo Kolo bosansko, knjižnicu, muzej, školsku zakladu i sl., ali bez uspjeha. Sakupio je i objavio mnoštvo bosanskih narodnih pjesama. Pisao je i romantičarske putopise o Bosni od kojih je najvažniji Putovanje iz Sarajeva u Carigrad 1852. godine, mjeseca svibnja. U djelu Zemljopis i poviestnica Bosne izlaže kratku povijest te zemlje te podatke o njenim granicama, gospodarstvu, prirodnim značajkama te stanovništvu i njegovim običajima.
U djelima spaja franjevačku književno-znanstvenu tradiciju s prosvjetiteljskim i nacionalnim idejama ilirskog pokreta. Bio je sklon romantičarskom viđenju stanovnika Bosne kao jedinstvene nacije.
-
Vođa hrvatskog narodnog preporoda, ilirac, jezikoslovac, književnik i političar Ljudevit Gaj rodio se 8. srpnja 1809. godine u Krapini. Studirao je u Beču, Grazu i Pešti, a doktorirao je u Leipzigu. Još za vrijeme studija izado je knjižicu Kratka osnova hrvatsko-slavenskoga pravopisanja u kojoj je reformirao hrvatski pravopis prema češkom uzoru. Ovaj revolucionarni pravopisni pothvat uskoro su prihvatili Hrvati, ali dijelom i Slovenci, Srbi i Crnogorci. Valja napomenuti da je prihvaćanje Gajevog jedinstvenog pravopisa bio najvažniji korak hrvatskog nacionalnog preporoda jer do tada u cijeloj Europi, najvjerojatnije, nije bilo zemlje u kojoj se rabilo toliko najrječja kao u Hrvtaskoj. Slobodno možemo reći da je Ljudevit Gaj najzaslužniji što danas govorimo štokavski i što pišemo slova č, š, ž.
Gaj je 1832. u Zagrebu okupio skupinu mladih ljudi, kojoj se od starijih pridružio grof Janko Drašković, koja je počela planirati kulturno, znanstveno, prosvjetno i gospodarsko uzdizanje Hrvatske po uzoru na razvijenije europske zemlje. Pod ilirskim imenom u širem smislu imali su program kulturnoga povezivanja južnih Slavena, a u užem smislu ujedinjavanja hrvatskih zemalja. Na oblikovanje Gajeve hrvatske i slavenske ideologije, koju je s vremenom mijenjao i dograđivao, uvelike su utjecali teorija o ilirskom podrijetlu južnih Slavena, legenda o braći Čehu, Lehu i Mehu koja je stvarala sliku slavenskoga jedinstva
Godine 1835. Gaj pokreće novine Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka, koje će uskoro preimenovati u Danicu ilirsku u kojima propagira ideju ilirizma.
Njegova ideja pokazala se iluzornom jer su uz ilirski pokret pristali samo Hrvati (uz iznimku Slovenca Stanka Vraza), a već 1843. godine kralj je zabraio uporabu ilirskog imena. Nakon toga gasi se ilirski zanos te njegovi prvaci vraćaju u hrvatske okvire , a Gajeve novine mijenjaju ime uNarodne novine, ali i gubi vodeću ulogu u narodnom preporodu. Ponovno je imao znatnu ulogu u političkom životu u revolucionarnoj 1848., kada je vodio Narodnu skupštinu Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Surađivao je s banom Jelačićem, ali nakon afere u kojoj ga je bivši srpski knez Miloš Obrenović optužio da je u njega iznudio novac i preuzeo ga u banovo ime, njegova se politička karijera naglo gasi, iako mu krivnja nije nikada dokazana. Nakon afere napuštaju ga i najvjerniji suradnici.
Ljudevit Gaj u Zagrebu je utemeljio tiskaru, a bavio se i književnošću. Njegova pjesma Još hrvatska ni propala postala je nacionalnom budnicom i simbol otpora prema Mađarima i Habsburgovcima. Ambiciozno povijesno djelo Dogodovština Ilirije velike ostalo je nedovršeno i neobjavljeno. Ljudevit Gaj preminuo je 1872. godine u Zagrebu i pokopan je na groblju Mirogoj.
Od ostalih događaja izdvajamo:
- 1283. - Bitka za Maltu, gdje su Aragoncipobijedili Anžuvince u ratu nakon Sicilijanske večernje
- 1497. - Vasco da Gamaje krenuo na prvo putovanje iz Europe prema Indiji
- 1979.- Jewitt i Danielson otkrili Jupiterov satelit Adrasteju
- 1987.- U Zagrebu je počela 14. ljetna Univerzijada.
- 2007.- Izabrano novih sedam svjetskih čuda; Kineski zid, rimski Koloseum, Taj Mahal, Machu Picchu, kip Krista Iskupitelja, grad Petra i Chichen Itza.
Pripremio: Dražen Janko
