Konstantinov slavoluk je slavoluk s trojim vratima izgrađen za cara Konstantina I. (312.-315.) nedaleko od Koloseja u Rimu. Najveći je i skulpturama najukrašeniji slavoluk antike.

Slavoluk je podignut nakon bitke na Milvijskom mostu i opisuje tu odlučnu bitku na jednom malenom frizu svoga reljefnog ukrasa. Ostali ukras je uzet gotovo u cijelosti s drugih, starijih spomenika, i to djelomice zato da se spomenik brzo dovrši, ali i da navijesti povratak dobre vladavine. Svi ti reljefi potječu od „dobrih“ careva: Trajana, Hadrijana i Marka Aurelija.

Reljefi koji prikazuju borbe s Dačanima prvotno su bili ukras Trajanova foruma dovršenog 113. godine gdje su tvorili znatno duži niz od onog koji bi se mogao sastaviti iz dijelova na Konstantinovom slavoluku i iz drugih sačuvanih fragmenata. Ratni prizori izmjenjuju se sa scenama alegorijskog karaktera. Stil ovih reljefa na kojima su likovi tijesno zbijeni jedan uz drugog i na kojima ima više diferencijalnih slojeva nadovezuje se na flavijsku umjetnost.

Osam okruglih reljefa s Konstantinovog slavoluka prvotno je bilo smješteno u parovima na tetrapilonu, četverovratnom spomeniku kojim je Hadrijan ovjekovječio svoje lovačke uspjehe. Svakom lovačkom prizoru odgovara i žrtva, dva reljefa opisuju polazak u lov i žrtvovanje pri povratku. Reljef koji je nekad ukrašavao slavoluk Marka Aurelija predstavlja „congiarium“, dijeljenje novca rimskom puku u povodu pobjede nad Markomanima. U dvjema zonama što su jedna nad drugom prikazan je car sa svojim pratiocima. Stupovi iza njih vjerojatno predstavljaju Faustin hram. Iz doba samog Konstantina potječu impresivni „tondi“ na užim stranama koji su prikazivali Selenu, božicu mjeseca kako zalazi, i Sola, boga sunca koje se rađa. Vodoravni reljefni friz koji se nalazi ispod Hadrijanovih medaljona prikazuje Konstantinov govor na Forumu. Konstantin, danas bez glave, stoji na „rostri“, javnoj platformi, i drži govor. Na obja kraja platforme nalaze se skulpture Hadrijana i Marka Aurelija, careva koji su oživjeli grčki stil u rimsakoj umjetnosti. Poredani u nizu s obje strane platforme su figure iza kojih su nizovi arkada i stupova. U usporedbi sa starijim reljefima, odmah se uočava manjak realizma na Konstantinovim: proporcije individualnih figura su zdepaste, njihove glave su uvećane, njihove poze se ponavljaju i klesane su mnogo pliće, tj. plošnije.

Mnogi smatraju da je Konstantinov slavoluk djelo dekadencije, zbog oskudne izvornosti i samovoljnog udruživanja kiparskih reljefa iz prethodnih razdoblja s izbušenim i nerazrađenima iz 4. st. No, reljefi iz dva različita razdoblja javljaju se na istom luku kako bi podsjetili gledatelje na carski autoritet koji se temelji na „dobroj“ tradiciji.

-

Nicejsko Carstvo je bila bizantska država u Maloj Aziji.

Kad su Mlečani i francuski feudalci zauzeli (1204.) Carigrad, taj je grad postao prijestolnicom Latinskoga carstva. Na bizantskom teritoriju nastaju mnoge državice (Solunska Kraljevina, Atenska Vojvodina, Ahajska Kneževina), koje su povodeći se za europskim Zapadom, bile neovisne od feudalne vlasti u Carigradu.

Osim tih državica zapadnog tipa pojavile su se i državne tvorevine koje su nastavljale bizantske tradicije. Najvažnije su među njima Trapezuntsko Carstvo, koje se osamostalilo 1204., još prije pada Carigrada, zatim Epirska Despotovina i Nicejsko Carstvo, koje je osnovao Teodor I. Laskaris (car 1204.-1222.), zet cara Aleksija III. Angela. Odmah po zauzeću Carigrada on je okupio oko sebe bizantske stranke otpora u Maloj Aziji i počeo organizirati novu državu sa sjedištem u Niceji. Zadržavši tradicionalne bizantske ustanove, Nicejsko Carstvo je postalo legitimnim nasljednikom Bizantskoga Carstva. Novo carstvo moralo je voditi borbe s Latinskim Carstvom i njegovim feudalnim tvorevinama, ali i s Trapezuntskim Carstvom i Epirskom Despotovinom. Dana 25. srpnja 1261. vojska Nicejskoga Carstva na prepad je zauzela Carigrad. To je kraj Nicejskoga Carstva, a Carigrad je ponovno postao prijestolnicom Bizantskoga Carstva.

-

Danica (Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka) bio je prvi hrvatski književni i kulturni list.

Uz drugi broj "Novina Horvatzkih" 10. siječnja 1835. izlazi i njihov književni prilog: "Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka". Izlazio je u Zagrebu 1835.–49., 1853., 1863.–67. kao tjedni prilog »Novina Horvatskih«; pod naslovom »Danica ilirska« objavljivan 1836.–43., 1848.–49., te 1863.–67. godine. Njezin pokretač bio je Ljudevit Gaj. Pridonio je afirmaciji štokavskoga narječja kao hrvatskog jezičnoga standarda.Najvjerniji suradnici u Danici bili su Dragutin Rakovac, Ljudevit Vukotinović i braća Mažuranić.

Gaj je časopis Danicza horvatzka, slavonzka y dalmatinzka ispočetka tiskao starim pravopisom. Umjesto jedinstvenog i sustavnog znakovlja iz Kratke osnove on u 10., 11., i 12., broju Danicze predlaže uz – č, ž, š dvoslovne palatale; tj (za ć), gj, dj, lj, nj. Od 1838. umjesto crtice na j pisat će se točka. Znak za glas ć preuzeo je iz poljske tradicije. Tako je uglavnom ostalo do danas. Koliko je novi pravopis funkcionalan, Gaj je pokazao upravo u broju u kojem starim pravopisom predlaže novi, ali zato novim pravopisom tiska Mihanovićevu Horvatsku domovinu koja će kasnije postati hrvatskom himnom, i Kačićevu Pếsmu Radovana i Milovana. Spojivši tako novim pravopisom suvremeno mu stvaralaštvo i tradiciju, Mihanovića i Kačića, Gaj je zacrtao put kojim će krenuti Danica, koja od broja 29, objavljenog 25. srpnja 1835., uvode štokavštinu kao književni jezik te sukladno novom pravopisu mijenjaju naslov u Danica horvatska, slavonska i dalmatinska,a s godinom 1836. mijenjat će joj ime: časopis se zove „Danica ilirska” , a deviza pod kojom se uređuje značajna je za politički trenutak:

„Narod bez narodnosti jest tělo bez kosti.”

Od ostalih događaja izdvajamo:

306. - Konstantin I. Veliki proglašen rimskim carem.

• 1386. - U bitci kod Gorjana hrvatsko plemstvo je porazilo ugarskog palatina kneza Nikolu Gorjanskog i zarobilo ugarsko-hrvatsku kraljicu Mariju i njenu majku Elizabetu koje su zatočene u Novigradu.

• 1766. - Pontiac - poglavica plemena Ottawe - sklopio je mir s Britancima, čime je okončana tri godine ranije započeta pobuna protiv britanske okupacije regije Velikih jezera.

• 1799. - Napoleon Bonaparte izborio svoju posljednju pobjedu u osvajanju Egipta, pobjedivši tursku vojsku kod Abukira.

• 1898. - SAD okupirao Portoriko u španjolsko-američkom ratu, Pariškim mirovnim ugovorom iste godine ustupljen je SAD-u. Istog dana 1953. godine dobio je status pridružene države SAD.

• 1943. - Veliko fašističko vijeće smijenilo Benita Mussolinija s vlasti.

• 1978. - u Bristolu, u Velikoj Britaniji, rođena je Louise Brown, prvo dijete u svijetu začeto umjetnim načinom ("dijete iz epruvete").

• 1995. - Počela oslobodilačka akcija Hrvatske vojske i HVO-a operacija Ljeto '95., kojom su oslobodili 1600 četvornih kilometara zapadnog dijela BiH.

Pripremio: Dražen Janko