Machu Picchu (kečuanski jezik: Machu Pikchu, što znači "Stari vrhovi") je sveti grad Inka ("Izgubljeni grad Inka") smješten na najvišem dijelu istočnih Andi u Peruu, ili točnije, na istočnim padinama planinskog lanca iznad doline rijeke Urubamba i neposredno iznad naselja Aguas Calientes, na visini od 2.350 metara nadmorske visine. Machu Picchu je vjerojatno izgrađen oko 1300. godine, ali je ostao skriven sve do 1911. godine kada ga otkriva Amerikanac Hiram Bingham.
Machu Picchu, poput drugih arheoloških lokaliteta doline Urubamba (Ollantaytambo, Runcuracay, Sayacmarca, Phuyupamarca, Huiñay Huayna, Intipucu, i dr.), svjedoči o nekadašnjem veličanstvenom carstvu Inka. Većina arheologa smatra da je izgrađen kao posjed Inka cara, Pachacuteca (1438.–1472.). Nakon osvajanja teritorija, moćna vojska Inka sagradila je kanale za navodnjavanje i sustave popločanih cesta, a građevinari su izgradili tvrđave, hramove i monumentalne kamene zgrade.
Čini se da je grad, koji je 400 godina bio zaboravljen u andskoj prašumi, bio napušten još i prije no što su carstvo Inka pokorili Španjolci. Prema jednoj teoriji, stanovnike je pokosio sifilis koji je stigao iz Europe, a ostalo je učinio građanski rat.
Machu Picchu je 1983. godine upisan na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Americi, a 2007. godine je izabran kao jedno od Sedam novih svjetskih čuda. U rujnu 2007. godine Sveučilište Yale je pristalo vratiti vrijedne predmete koje je Hiram Bingham donio iz Machu Picchua početkom 20. stoljeća, a u studenom 2010. godine je dogovren njihov prijenos u Peruansko sveučilište.
Machu Picchu ima površinu od 32.500 hektara i izgrađen je u tradicionalnom Inka stilu suhozida. Arheolozi danas tvrde da Machu Picchu nije bio grad u klasičnom smislu riječi jer nisu pronađeni ostaci birokratske uprave, trgovine ili vojne utvrde. Najvjerojatnije je građen kao carski posjed i religijsko utočište ili pak kao tajni ceremonijalni grad.
Ostaci Machu Picchua odaju carski stil Inka kakav se može zapaziti i na drugim mjestima najveće države Novoga svijeta prije dolaska Europljana. Ono što je kod Machu Picchua neobično jest okoliš u kojem se nalazi: smješten je na brdu usred bujne vegetacije koju natapa rijeka. Zapravo, postoje tri brda koji čine Machu Picchu: Huayna (Wayna) Pichu, Machu Picchu i brdo na kojem se nalazi ostaci naselja. To brdo sa ostacima se danas naziva Machu Picchu što je pogresno, ali je u cijelom svijetu prihvaćeno. Preko brda Machu Picchu (originalnog) vodi "Inka put" od Cusca koji traje nekoliko dana.
Grad ima dvjestotinjak građevina smještenih na terasama i raspoređenih oko velikog središnjeg trga. Četvrti na koje je podijeljen uske su i izdužene tako da maksimalno iskorištavaju prostor. Tri glavne građevine se nalaze u tzv. "Svetoj četvrti": Intihuatana, Hram sunca i tzv. "Soba s tri prozora". Postoje i terase izvan naseljenog dijela koje imaju kanale za natapanje. Na uzvisini u središtu grada nalazi se granitni monolit, možda žrtvenik, karakterističan za Inke, a možda i zvjezdarnica. Zidine Machu Picchua izgrađene su od orijaških blokova kamena. Taj je podatak fascinantan jer se zna da Inke nisu poznavali kotač ni željezno oruđe, a analizom je utvrđeno da su blokovi savršeno izrezani u kamenolomima i da su se završni radovi obavljali na samom gradilištu.
-
Sveta Kinga Poljska, također poznata i kao sv. Kunegunda (Ostrogon, Mađarska, 5. ožujka 1224. - Stary Sącz, Poljska, 24. srpnja 1292.) - katolička svetica, kći ugarsko-hrvatskoga kralja Bele IV., časna sestra klarisa, supruga poljskoga vojvode Boleslava V. Čestitoga, svetica zaštitnica je Poljske i Litve.
Kinga se rodila 5. ožujka 1224., kao drugo od desetero djece kralja Bele IV. i Marije Laskaris, kći grčkoga vladara u Niceji. Odrasla je u katoličkoj sredini i tradiciji. Od ugarske dinastije Arpadovića, iz koje potječe, bilo je mnogo svetaca. Iz dinastije potječe Stjepan I. Sveti, glavni svetac zaštitnik Mađarske i njegov sin sveti Emerik. Posebno mjesto zauzimaju žene: sveta Ladislava te Kingine tete: sveta Elizabeta Ugarska, sveta Hedviga Šleska i sveta Janja Praška i napokon, Kingine sestre: sveta Margareta Ugarska i blažena Jolanda Poljska. Još jedna druga sestra Konstanca umrla je na glasu svetosti.
Preko volje udala se za Boleslava V. Čestitoga i postala princeza, kada je njezin muž uzeo prijestolje kao visoki vojvoda Poljske. Bez obzira na brak, pobožni je par živio u djevičanstvu na Kinginu ideju. Uzor joj je bila Boleslavova sestra, blažena Salomeja Poljska, koja je također živjela djevičanski u braku sa svojim suprugom Kolomanom, koji je vladao i u Hrvatskoj.
Tijekom svoje vladavine, Kinga je sudjelovala u dobrotvornim radovima kao što su posjećivanje siromašnih i pomaganje gubavcima. Kada je njezin muž umro 1279. godine, prodala je sve materijalne stvari i dala novac siromašnima. Uskoro nije željela sudjelovati u upravljanju područjem, koje joj je ostavljeno i odlučila je postati časna sestra u samostanu u mjestu Stary Sącz. Provela je ostatak svoga života u kontemplativnoj molitvi i zahtijevala je da nema nikakvi posebni tretman. Umrla je 24. srpnja 1292. u dobi od 68 godina.
Papa Aleksandar VIII. proglasio je Kingu blaženom 1690. godine. Godine 1695. proglašena je glavnom zaštitnicom Poljske i Litve. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je svetom 16. lipnja 1999. godine.
Legenda kaže da je Kinga bacila zaručnički prsten u rudnik soli Maramure u tadašnjoj Mađarskoj. Prsten je čudesno putovao zajedno sa solima do Wieliczke, gdje je ponovno otkriven. Na licu mjesta, rudari su podigli kip sv. Kinge, potpuno isklesan iz soli 101 metar ispod Zemljine površine i podignuli kapelu njoj u čast u rudniku.
Od ostalih događaja izdvajamo:
1945. - Održava se četvrto zasjedanje ZAVNOH-a u sabornici na Markovom trgu i mijenja naziv u Narodni sabor Hrvatske.
-
1967. - Držeći govor u Montrealu, Charles de Gaulle je kliknuo "Živio slobodni Quebec!", što je dalo krila pokretu za suvereni Quebec
Pripremio: Dražen Janko
