Prema evanđeoskom izvještaju sv. Josip je bio zaštitnik i čuvar (protector, custos) Marijin i Isusov. U novije vrijeme ta se Josipova služba protegnula na Kristovo mistično tijelo – Crkvu. Zadržat ću se ponajprije na ovome prvom momentu. Josipovo je poslanje bilo jedinstveno: biti čuvar otajstva „pred vjekovima skrivena u Bogu“ (usp. Ef 3, 9).


Evanđelje po Mateju vrlo precizno donosi prvu Josipovu dvojbu u kojoj se on pokazao pravim čuvarem i zaštitnikom otajstva Božjega: „Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se nastaniše zajedno, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti (Mt 18-19). Kroz stoljeća su se iskristalizirala tri interpretativna pokušaja Josipove odluke da potajice napusti Mariju. Otac Arthur Calkins u svojoj knjizi The Justice of Joseph Revisited (Josipova pravednost na provjeri) sažima te tri interpretativne niti.

Piše: fra Pavo Filipović

• Josip sumnja u preljub Marijin? Prema ovomu pokušaju tumačenja Josip je posumnjao u čin preljuba s Marijine strane i posljedično tomu odlučio okončati njihovu vezu. Drevna artikulacija ove hipoteze nalazi se u apokrifnom Jakovljevu protoevanđelju, spisu iz 2. st. koji nije uvršten u kanon biblijskih knjiga. U tome spisu židovski pismoznanci predbacuju Mariji preljub te je ona primorana dokazati svoju nevinost. Ovaj spis je na mnoge patrističke oce imao velik utjecaj, osobito na Augustina, Ambrozija i Zlatoustoga pa je za njih razlog Josipova nauma o napuštanju Marije bila njegova sumnja u njezinu čast. Ali, ako je Josip okarakteriziran kao „pravedan“, onda bi njegova pravednost morala proizlaziti iz želje za vršenjem Mojsijeva zakona, a taj je nedvosmislen. Josip je prema Zakonu imao pravo – ukoliko poriče ili sumnja da je dijete njegovo – zahtijevati istražni postupak je li supruga svojevoljno pristala na preljub (Pnz 22, 20-24) ili je protiv svoje volje isti počinila (Pnz 22, 25-27). Kazna za preljub bijaše kamenovanje. Ali ova interpretacija ostavlja puno nedorečenosti i prvi ju je u pitanje doveo sv. Jeronim Dalmatinac. Ako je Josip opisan kao pravedan, dakle kao primjeran obdržavatelj i obnašatelj Mojsijeva zakona, a njegova strategija bijaše zaobići Zakon i spriječiti da Marija bude kamenovana za navodnu povrjedu šeste Božje zapovijedi, kako ga se onda može nazivati pravednim?                         

• Sveti Josip je bio zbunjen i perpleksan? Jeronim Dalmatinac piše: „Kako je Josip mogao biti nazvan pravednim, ako je prekrivao predmnijevanu krivnju svoje zaručnice?“ Prema Jeronimu, Josip je znao za Marijinu čistoću i čestitost, ali se čudio očiglednome – trudnoći – te odlučio to sve obaviti velom šutnje, budući da razumom nije mogao shvatiti što se događa. Francisco Suarez, isusovački teolog iz 17. st., ide u sličnome smjeru. Josipu je bilo nemoguće osumnjičiti ili osuditi okrutno Djevicu. S jedne strane je na njega djelovala faktualna evidentnost onoga što je vidio (trudnoća), ali i uzvišena krjepost Djevice s druge strane, koja bijaše isto tako očigledna. Stoga se uzdržavao od bilokakva suda i nije bio voljan – zbog osobnih poteškoća u razumijevanju – osumnjičiti, osuditi i optužiti Mariju. Shvaćao je da se radi o osobnome problemu i vjerovao kako pravednost nalaže da je potajno napusti. Kritičari ovoga interpretativnog modela se pitaju kako Josip može biti pravedan ako na temelju osobne zbunjenosti i nesigurnosti, a uz uvjerenje o Marijinu moralnom integritetu, odlučuje ostaviti samu trudnu ženu?

• Josip se držao nedostojnim biti u blizini Marijinoj i Isusovoj? Ovaj pokušaj tumačenja zastupaju Bernard iz Clairvauxa, Toma Akvinski, Ignace de la Potterie, René Laurentin i Ivan Pavao II. Josipova odluka o potajnom napuštanju Marije proizašla bi, prema ovoj skupini autora, iz njegova osjećaja nedostojnosti biti u blizini tako velika otajstva i to na način da Mariju uzme za svoju suprugu, a Isusa za svoga sina. Ti autori tvrde da je Josipa zahvatio onaj osjećaj kakav i Petra kada je spoznao kako se svetac nalazi pred njim pa rekao: „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!“ (Lk 5, 8). Ili nešto poput Elizabetine riječi Mariji: „Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega?“ (Lk 1, 43) ili satnikov osjećaj grešnosti pred onim tko je svet: „Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj“ (Mt 8, 8). Bernard iz Clairvauxa je ovo tumačenje držao kao službeno otačko tumačenje toga evanđeoskog isječka. Toma Akvinski će tu misao zaokružiti sljedećom rečenicom: „Josip nije naumio otpustiti Blaženu Djevicu zbog sumnje o preljubu, već je zbog strahopoštovanja pred njezinom svetošću bio u strahu živjeti s njom“.

Nauči iz toga kako ne trebaš olako o drugima, osobito o časnim osobama, loše misliti, a još manje svoje sumnje otkrivati drugima! A zašto Blažena Djevica nije sama razotkrila Josipu tu tajnu? Učinila je to iz velike poniznosti. Radije je bila spremna i sumnje podnositi i izložiti se neugodnostima negoli otkrivanjem od Boga dane velike milosti graditi se velikom

U zaključku možemo samo potvrditi uvodnu riječ pape Leona XIII. prema kojoj „tajna svetoga Josipa ostaje veća od našega znanja“! Ono što je u ovome prizoru iz Josipova života međutim važno jest da se on pokazao istinskim čuvarem svetoga otajstva: „...ne htjede je izvrgnuti sramoti“. Stoga mučenik Ignacije Antiohijski i može reći: „On (Josip) bijaše plemenit od glave do pete. Nije otišao k rodbini i poznanicima kako bi se o svemu tome porazgovorio. U šutnji punoj strahopoštovanja zakopao je sve u sebe. Htio je otići od Marije i ostaviti joj otpusno pismo, ali u njemu izostaviti razlog otpuštanja. Nauči iz toga kako ne trebaš olako o drugima, osobito o časnim osobama, loše misliti, a još manje svoje sumnje otkrivati drugima! A zašto Blažena Djevica nije sama razotkrila Josipu tu tajnu? Učinila je to iz velike poniznosti. Radije je bila spremna i sumnje podnositi i izložiti se neugodnostima negoli otkrivanjem od Boga dane velike milosti graditi se velikom. Nadala se kako će se Bog sam zauzeti za njezinu stvar i spasiti njezinu čast što se doista i dogodilo“ (Ferdinand Holböck, Verehrt den heiligen Josef, str. 129).

Neki josipolozi su uvjereni kako je sveti Josip bio čovjek bez prijatelja radi zadaće čuvanja tajne utjelovljenja. Komu bi on i kako mogao objasniti tajnu utjelovljene Riječi, kada je i njemu samome to otajstvo bilo nedokučivo?! Nije li uostalom zbog opasnosti od neumjesnih pitanja morao izbjegavati ljude i njihovu radoznalost, njihovu potrebu za propitkivanje na koga je dijete više – na majku ili na oca?! A zbog opasnosti po dijete – što će pokolj betlehemske nevine dječice zorno pokazati – morao je Josip biti majstor diskrecije. Isus će svojim apostolima dati upozorenje: „Čuvajte se ljudi!“ (Mt 10, 17). Josip će to anticipirati!

Pravednost pismoznanaca

Neki su pomišljali kako je Josip – da bi ga se moglo nazvati pravednim – morao ispoštovati i onu odredbu Mojsijeva zakona prema kojoj je, ako dijete već nije njegovo, bio dužan Mariju, svoju zaručnicu, javno optužiti za preljub („izvrgnuti je sramoti“). A to „izvrgavanje sramoti“ sa sobom je nosilo jednu vrlo ozbiljnu posljedicu: smrt kamenovanjem (usp. Pnz 22, 22-24; Lev 20, 10).

Zar je „zakonska pravednost“ istovjetna s Josipovom pravednošću? Nije li Isus upozorio upravo na nedostatnost zakonske pravednosti za ulazak u kraljevstvo Božje kada je svojim učenicima rekao: „Uistinu kažem vam: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko“ (Mt 5, 20). I nije li Isus zabranio potvrdu vlastite pravednosti tražiti od ljudi kada je rekao: „Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide. Inače, nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima“ (Mt 6, 1). Pred kojim to ljudima? Ponajprije pred ljudima općenito, ali posebno ne pred „čuvarima Zakona“ – farizejima, pismoznancima, zakonoznancima, obijeljenim grobovima, licemjerima, dvoličnjacima. Dakle, pred onima koji tovare na ljude terete nepodnosive, a sami ni da ih se jednim prstom dotaknu (usp. Lk 11, 46).

Zar je Josip svoju pravednost trebao činiti pred onima koji će kasnije htjeti Isusa spriječiti da liječi subotom zbog narušavanja „subotnjega mira“, ali kada bi kome od njih sin ili vol pao u bunar, u čatrnju, onda bi ga izvukli bez obzira bio to dan subotnji ili ne (usp. Lk 14, 5)? Ili možda pred onim licemjerima koji će se buniti kada Isus bude odriješio jednu kći Abrahamovu koju sotona bi svezao osamnaest godina, a sami subotom driješe svoga vola ili magarca od jasala da ga vode na vodu (usp. Lk 13, 14-16)? Zar je čuvar „Gospodara subote“ (Mt  12, 8) trebao pravednost svoju vršiti pred onima koji su imali dvostruke standarde pravde pa su ženu uhvaćenu u preljubu doveli pred Isusa da nad njom izreče pravorijek i presudu „u ime Zakona“, a u Zakonu jasno piše da se imaju kazniti i muškarac i žena: „Ako se koji čovjek zateče gdje leži sa ženom udatom za drugoga, neka oboje – i čovjek koji je ležao sa ženom i sama žena – budu smaknuti“ (Pnz 22, 22).

Nije Josip postupio poput praoca Adama koji je odmah okrivio svoju ženu: „Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla pa sam jeo“. Adam prebacuje odgovornost za prijestup Božje zabrane jedenja ploda sa stabla spoznaje dobra i zla na ženu (usp. Post 2, 17). Na neki način i na samoga Boga, kada kaže „koju si stavio uza me“

A kako postupaju „čuvari Zakona“? Evo kako: „Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu“ (Iv 8, 3). Ženu zatečenu u preljubu!? Uhvaćenu dakle in flagranti. S kime? Gdje su onda muškarca ostavili? Zašto i njega nisu optužili?! Ta kaže se „neka oboje – i čovjek ... i sama žena – budu smaknuti“! Je li to Josip svoje pravednosti potvrdu trebao tražiti pred onima za koje će kasnije sam Isus reći: „Ali jao vama, farizeji! Namirujete desetinu od metvice i rutvice i svake vrste povrća, a ne marite za pravednost i ljubav Božju“ (11, 42)? Ne! Takva pravednost nije bila svetoga Josipa dostojna. On kao čuvar Onoga koji je došao Zakon ispuniti nije mogao djelovati po „pravednosti“ pismoznanaca. Zato i nije Mariju izvrgnuo sramoti niti ju je prepustio „pravednosti“ farizeja.

Osim toga, zar je netko kriv samo zato što ja u njega sumnjam? Zar je moja osobna sumnja dostatan razlog da netko bude optužen kao lažac, nemoralan, nečestit? Josip je radije sumnjao u sebe, jer je živio pravednost koja bijaše „veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja“. Nije Josip postupio poput praoca Adama koji je odmah okrivio svoju ženu: „Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla pa sam jeo“. Adam prebacuje odgovornost za prijestup Božje zabrane jedenja ploda sa stabla spoznaje dobra i zla na ženu (usp. Post 2, 17). Na neki način i na samoga Boga, kada kaže „koju si stavio uza me“. Josip pravedni je daleko od toga da bi Mariju osudio, optužio i sramoti izložio što ga je doista dostojnim učinilo biti čuvarom Isusovim i zaručnikom Marijinim.

______________
Prvi dio eseja Postcriptum uz Godinu sv. Josipa pročitajte ovdje.

Objavljeno: 18. prosinca 2021.
Izvor: Radio Marija u BiH