Moda izražava odluku i moralno usmjerenje koje nacija namjerava zauzeti: ili doživjeti brodolom u raspuštenosti ili se održati na razini na koju su je vjera i civilizacija uzdigli. Revnim pristajanjem uz tradicionalno odijevanje katolici će imati pozitivan, moralizirajući utjecaj na poganski svijet oko sebe.

Foto: Ilustracija

Jasno se vidi već iz masovnih pobačaja da je današnje društvo „dekadentno” stoga to da društvo ženama odobrava nošenje hlača ne može biti jamstvo da je to zaista dobro, dostojno ženske časti ili da je ugodno Bogu.

Papa Pio XII. govori da ljudi koji su često „previše povodljivi” ili „prelijeni” da bi sami kritički prosuđivali često „prihvaćaju prvo što im se ponudi a tek kasnije postaju svjesni osrednjosti i nepristojnosti određene mode.” Zato razumijemo njegovo upozorenje „...to se odnosi i na pojedince čije dostojanstvo zahtijeva da budu slobodni od nametanih unaprijed određenih ukusa, osobito onih diskutabilnih po pitanju morala.”

Stoga se čini sasvim jasno da Papa traži od žena da „reagiraju snažno protiv” nošenja hlača (kao i protiv drugih novina u suvremenom odijevanju). Umjesto toga trebale bi nastaviti s tradicijom nošenja dugih haljina i suknji.

Hramovi Duha Svetog
Sv. Pavao kaže:
Ili zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji. Jer kupljeni ste otkupninom. Proslavite dakle Boga u tijelu svojem! (1 Kor 6:19-20)

Pozitivan učinak na društvo
Moda izražava odluku i moralno usmjerenje koje nacija namjerava zauzeti: ili doživjeti brodolom u raspuštenosti ili se održati na razini na koju su je vjera i civilizacija uzdigli. Revnim pristajanjem uz tradicionalno odijevanje katolici će imati pozitivan, moralizirajući utjecaj na poganski svijet oko sebe.

Mjerila
Ova se mjerila mogu činiti zastarjelima ali Papa Pio XII. nas je uvjeravao da iako može biti velikih razlika u načinima odijevanja „uvijek postoji apsolutno mjerilo koje treba čuvati” koje se ne može mijenjati s vremenom i običajima. “Opravdavanje” nepristojne mode, nazivajući je nečim na što „smo navikli”, je “najpodmukliji među sofizmima”(Nastali od sofista, putujućih filozofa koji su prodavali svoje znanje za pare; oni su izmišljali logičke zamke koje bi običnog seljaka zbunile i navele ga da glasa za stranku za koju je bio dotični filozof). Katolici bi trebali poticati i opominjati jedni druge da se odijevaju na odgovarajući čedan način.

Tričetvrt rukavi su dopušteni s odobrenjem Crkve i suknje do ispod koljena kada žena sjedi, potpuno pokrivena prsa, ramena i leđa; ne treba nositi prozirne tkanine – čipke, mrežice, najlon i sl. ukoliko se ne doda prikladna podloga; odjeća prije skriva nego otkriva figuru onoga koji je nosi; ne ističe dijelove tijela.

Mlade dame trebale bi shvatiti da čedno odijevanje ne znači da ne mogu biti privlačne. Biblija uči: „Vaš nakit neka ne bude izvanjski – pletenje kose, kićenje zlatom ili oblačenje haljina. Nego: čovjek skrovita srca, neprolazne ljepote, blaga i smirena duha. To je pred Bogom dragocjeno.” (1 Pet 3: 3-4)

Mjerila za muškarce
Iako je ovo puno važnije za žene, Sv. Franjo Saleški komentirajući ovaj ulomak ne oklijeva primijetiti da „se isto može reći za muškarce”. Da, muškarci se također moraju odijevati s odgovarajućim kršćanskim dostojanstvom. Nije prikladno za kršćanina da svoje dnevne poslove obavlja u oskudnoj odjeći koja pokriva tijelo tek malo više od odjeće urođenika.

Godine 1946. kanadski biskupi su muškarcima upravili slijedeće riječi o čednosti: „Ni muškarac ne može pobjeći od sklonosti izlaganju tijela; neki se javno kreću goli do pasa ili u vrlo uskim hlačama ili vrlo oskudnim kupaćim kostimima. I oni počinjaju povrede kreposti čistoće. I oni mogu biti grešna prigoda (misli ili požude) za bližnjeg”.

Dakako da muškarci moraju izbjegavati usku odjeću, kratke hlačice, raskopčane košulje, majice za mišićave ili biti bez košulje. Zbog svog kršćanskog dostojanstva trebali bi se pridržavati idealnog načina odijevanja za muškarce: „Prostrana košulja i hlače”. Konačno, ne bi trebalo napominjati da naušnice i slične znakove ženskosti treba izbjegavati.

Mjerila za djecu i mlade
Crkva uči da čak i malu djecu treba poučiti pravilnom pokrivanju i odijevanju tijela. Na taj će način do puberteta njihov osjećaj čednosti postati jak a obazrivost u pogledu čednosti dio njihove svakodnevice. Neka roditelji nikada ne dopuste da njihove kćeri nose nečednu odjeću.

Papa Pio XII. dao je ove snažne opomene roditeljima: „Jao očevima i majkama koji nemaju snage i opreza, koji se prepuštaju hirovima svoje djece i predaju očinski autoritet upisan na čelu oca i majke kao odraz božanskog Dostojanstva.”

...O kršćanske majke (i očevi), kad biste samo znali kakve buduće nevolje, opasnosti i sramotu pripremate svojim sinovima i kćerima koje nesmotreno navikavate da žive jedva odjeveni i kod kojih ste zanemarili razvijati smisao za čednost, sramili biste se sami sebe i štete učinjene tim malenima koje je Nebo povjerilo vašoj brizi, da budu podignuti u kršćanskom dostojanstvu i kulturi. Papinsko vijeće za obitelj podsjetilo je roditelje:

Iako društveno prihvatljive, neke navike govora i odijevanja nisu moralno ispravne i predstavljaju obezvrjeđivanje spolnosti, svodeći je na predmet potrošnje. Roditelji bi trebali podučiti svoju djecu vrijednosti kršćanske čednosti, pristojnog odijevanja i kad se radi o trendovima, neophodnoj samostalnosti.

Ženska prednost
Na kraju mora se reći da žene često vjeruju da stječu neku veliku prednost ako se okreću od svoje ispravne i prirodne uloge u obitelji, društvu i Crkvi. Ironija zbilje je ta da da one zapravo gube svoju najvažniju prednost pred muškarcima.

Mentalni stav - biti ‘poput muškarca’ je izražen ne samo kroz način ženskog odijevanja nego i kroz njihovo traženje da zauzmu dominantnije uloge u društvu, nepriznavanjem muževljevog autoriteta u obitelji i čak traženjem svećeničkog ređenja u Crkvi.

Visoko cijenjena katolička filozofkinja Alice von Hildebrand objašnjava različite uloge u nastavku: „Muškarci i žene, iako jednakog dostojanstva, različiti su i stoga pozvani na ispunjavanje različitih funkcija. Muškarac predstavlja djelatno načelo; žene receptivno (ali ne pasivno). Ova komplementarnost nalazi svoj izražaj ne samo u spolnosti nego i u činjenici da je dostojanstvo svećenstva dodijeljeno muškarcima a ne ženama. Prikladno je da muškarac djelatno ponavlja Kristove riječi s Posljednje večere; dok je ženama dodijeljena slavna uloga svete prijemljivosti, tako snažno izražene riječima Svete Djevice: „Neka MI BUDE po riječi Tvojoj”. „Receptivnost”, kao što Von Hildebrand definira „je velikodušno otvaranje sebe drugome, dopuštajući mogućnost plodnosti”.

Ironično, prava svetost – sa svojim zahtjevom poslušnosti, podložnosti, skrovitosti, obzirnosti i ovisnosti o Bogu – traži tu receptivnost, koja je po prirodi karakteristika – ne muškaraca – nego žena. Ova karakteristika razlogom je zašto (kao što Sv. Terezija Avilska ističe) puno više žena nego muškaraca prima mistične milosti. To je jednostavno povijesna činjenica. A nažalost, žene gube tu receptivnost nastojeći biti neovisne, agresivne i dominantne i zahtijevajući djelatne uloge muškaraca.

Čini se jasnim da Bog žene poziva da budu u određenom smislu duhovni vođe bez i na koji način odstupanja od divne ženstvene prirode kojom ih je On uresio. Slijedeći primjere Blažene Djevice Marije i nebrojenih svetica, one će povesti čovječanstvo putem poslušnosti, podložnosti, skrovitosti, učtivosti, povjerenja i ljubavi prema uspostavi Kraljevstva Božjeg na zemlji gdje će Božanska Volja biti „kako na Nebu tako i na zemlji” ... Amen!

_____________

Prvi i drigu dio ovoga članka pročitajte na poveznici Kultura i pristojnost odijevanja i Duh čednosti, u kojima promišljamo o odijevanju u crkvi i izvan nje te što odjeća govori o nama samima, ali i koju poruku šaljemo drugima. Članak je izvorno objavila Frama Posušje.

Objavljeno: 28. svibnja 2021.