U apostolskoj pobudnici „Otkupiteljev čuvar” iz 1989. godine o osobi i djelu svetoga Josipa u životu Isusa Krista i njegove Crkve papa Ivan Pavo II. sv. Josipa u VI. poglavlju naziva „Zaštitnikom Crkve našega doba“.
Foto: infoans.org
Papina pobudnica objašnjava razloge takva proglasa: „Kad je papa Pio IX. htio u teškom razdoblju crkvene povijesti povjeriti je posebnoj zaštiti svetoga patrijarha Josipa, proglasio ga je „zaštitnikom Katoličke Crkve“.
Koji su razlozi tolikoga pouzdanja?
Piše: fra Pavo Filipović
Papa Lav XIII. iznosi ih ovako: „Razlozi zbog kojih svetog Josipa treba smatrati posebnim zaštitnikom Crkve i zašto Crkva sa svoje strane očekuje vrlo mnogo od njegove zaštite i skrbi jesu poglavito u tome, što on (...) bijaše zakoniti i naravni čuvar, skrbnik i branitelj božanske kuće, kojoj bijaše na čelu (...). Prirodno je, dakle, i blaženoga Josipa osobito dostojno da, onako kako je nekoć običavao u svim situacijama sveto štititi Nazaretsku obitelj, sada i Kristovu Crkvu zaštićuje i brani nebeskom zaštitom.“ (44) Prisjećajući se da je Bog povjerio početke ljudskog spasenja brižnoj skrbi blaženoga Josipa, pape novijega vremena su mu preporučivali ugroženu „baštinu koju je Isus Krist stekao svojom krvlju“. Stoga Ivan Pavao II. zaključuje: „I danas imamo vrlo mnogo razloga da molimo na isti način: „Udalji od nas, preljubezni oče, svaku pošast zabluda i pokvarenosti ... ; budi nam s neba milostivo u pomoći u borbi s vlašću tmine. Pa kao što si nekoć izbavio Dijete Isusa iz najveće pogibelji života, tako i sada brani svetu Crkvu Božju od svih zasjeda neprijateljskih i protivština.“ (49)
Pape dakle vide ugrženom baštinu koju je Isus Krist stekao! Ono što tu baštinu ugrožava jesu prema papinim riječima: pošasti zabluda i pokvarenosti, zasjede neprijateljske i protivštine. Neki argumentiraju kako se Crkva nalazi u dubokoj krizi i da je stoga potrebita zaštite „odozgor“. Drugi će nato flegmatično uzvratiti: „Alios ego vidi ventos, alias prospexi animo procellas” („Vidjeh i druge vjetrove i suočih se i s drugim olujama”, Marko Tulije Ciceron, Familiares).
Katolički katekizam crkvene krize
I doista se povijest Crkve doima kao jedna kontinuirana povijest njezine krize, dapače kao slijed neprekidna niza različitih kriza. Sveti Jeronim Dalmatinac (†420.) u 4./5. stoljeću piše: „Krug zemaljski je uzdisao i spoznao da je postao arijanskim“. Za 10. stoljeće nazvano mračnim vijekom (prema izrazu saeculum opscurum povjesničara i kardinala Cesarea Baronija u Annales Ecclesiastici) povjesničari tvrde da je bilo razdoblje pornokracije, vladavine metresa i simonije na papinskome dvoru. Crkveni naučitelj Petar Damiani († 1072./73.) samo stoljeće kasnije u svojoj knjizi Liber Gomorrhianus ustaje protiv razmahalih homoseksualnih praksi koje su se proširile osobito među visokim klerom i biskupima.
Proročkim duhom obdarenoj nordijskoj Sibili (Gisbert Kranz) Brigiti Švedskoj (†1373.) Isus govori sljedeće oštre riječi: „Započni s obnovom moje Crkve! Jer sada se javnu kuću više cijeni negoli svetu majku Crkvu”.
Dionizije Kartuzijanac (†1471.) s Nikolom Kuzanskim (†1464.) se na zalazu srednjega vijeka bori protiv mnogostrukih izobličenja kršćanskoga života u svim slojevima društva te u svojim spisima upozorava na hitnu potrebu reforme Crkve i društva. Girolamo Savonarola (†1498.), dominikanski propovjednik u Firenci, nedugo nakon toga u svojim apokaliptičko-profetičkim propovijedima ustaje protiv neopoganstva humanizma i renesanse te nepotizma na papinskome dvoru. Strašne su optužbe koje on protiv svećenika podiže: „Propovjednici danas hrane uši svojih slušatelja Aristotelom, Vergilijem, Ovidom, Ciceronom, Danteom i Petrarcom, a spas duše ih ne zabrinjava. Danas su ljudi, a posebno svećenici, postali knjigama vražjim. Prelati zahtijevaju da se pred njima prigiba i gmiže, a uništili su sve u Crkvi. U prvo doba Crkve kaleži bijahu od drveta, a prelati od zlata; danas Crkva ima kaleže od zlata, a prelate od drveta”. Da uopće ne spominjem krize koje su u Crkvi nastale uslijed protestantske reformacije i Francuske revolucije! I taj govor o krizi Crkve kao da nema kraja. Kako se bližimo našemu vremenu, sve više je upozorenja na krizu Crkve, krizu vjere, krizu morala, krizu klera, krizu posredovanja kršćanske poruke, homoseksualnu – pogrješno nazvanu pedofilskom – krizu itd.
Prelati zahtijevaju da se pred njima prigiba i gmiže, a uništili su sve u Crkvi. U prvo doba Crkve kaleži bijahu od drveta, a prelati od zlata; danas Crkva ima kaleže od zlata, a prelate od drveta
Pa i naivno-optimistični akteri Drugoga vatikanskog sabora, koji su očekivali neke „nove Duhove“ i „proljeće vjere“, poslije su bili primorani govoriti od „dugoj vjerskoj zimi“. Koncilski papa Pavao VI. je 1972. godine u jednoj svojoj propovijedi govorio čak o „dimu Sotoninu u hramu Božjemu“. Dietrich von Hildebrand – „crkveni naučitelj 20. stoljeća“ (papa Pio XII.) – govorio je o „trojanskome konju u gradu Božjemu“ (1967.) i o „opustošenom vinogradu“ (1973.). Danas se doista može govoriti o posebnoj literarnoj grani – „literaturi crkvene krize“.
Kako nestvarno pri svemu tome djeluju riječi isusovca Petera Lipperta (†1936.) koji tvrdi: „Crkva je u svim vremenima bila jako dojmljiva pojava, a iskustvo koje su sva pokoljenja od njezine ustanove imala bilo je tako intenzivno, tako dojmljivo i oblikujuće iskustvo da kada govorimo o Crkvi nužno moramo govoriti o njoj kao o dojmljivom doživljaju“ (Peter Lippert, Die Kirche Christi, str. 3). Sve ove krize Crkve čine ne samo nestvarnom ovu izjavu isusovca Lipperta, već i očituju koliko je težak članak vjere koji kaže: „Vjerujem u Crkvu Katoličku“. Iz svega rečenoga je razumljivo i zašto ljudi nerijetko kažu: „Krist da, Crkva ne“.
Matthias Gaudron ipak smatra kako su sve dosadašnje krize Crkve bile samo „mjestimične“ i djelomične, a kako se danas radi o jednome sveobuhvatnom procesu samouništenja na koji je papa Pavao VI. upozoravao još 1968. godine.
Matthias Gaudron ipak smatra kako su sve dosadašnje krize Crkve bile samo „mjestimične“ i djelomične, a kako se danas radi o jednome sveobuhvatnom procesu samouništenja na koji je papa Pavao VI. upozoravao još 1968. godine. U svome – već po samom naslovu neobičnom – Katoličkom katekizmu crkvene krize Gaudron se pita po čemu se današnja kriza Crkve razlikuje od ranijih crkvenih kriza i pruža sljedeći odgovor: „Suvremena crkvena kriza se od ranijih kriza razlikuje ponajprije tako što su upravo najviši autoriteti Crkve ti koji su tu krizu suuzrokovali, a sada je podržavaju i priječe sve djelotvorne protumjere. Kriza je u Crkvi uvijek bilo. Ali nikada se nije dogodilo da se zablude i otvorena poricanja istina vjere šire uz snošljivost pa čak i promociju rimskih autoriteta i svjetskoga episkopata. To je ono što je jedinstveno na ovoj krizi, naime, da je se promiče od vrhovnih autoriteta Crkve – ne isključujući ni papu“ (Mathias Gaudron, Kathechismus der katholischen Kirchenkrise, str. 17).
_______________________
Prvi dio eseja Postscriptum uz Godinu Sv. Josipa pročitajte ovdje, drugi nastavak pod naslovom Sv. Josip – Čuvar tajne utjelovljenja ovdje, a treći Sv. Josip – Čuvar „znaka osporavana” ovdje.
Izvor: Radio Marija BiH
Objavlejno: 6. siječnja 2022.
