icn2.png

» FM 89,4 MHz Mostar i okolica » FM 97,8 MHz Fojnica i Visoko » FM 98,9 MHz Banja Luka » FM 101,2 MHz Jajce » FM 103,3 MHz Sarajevo, Kreševo, Kiseljak, Travnik, N. Travnik i Vitez » FM 105,7 MHz Žepče, Maglaj i Zavidovići » Putem interneta: www.radiomarija.ba » Pretplatnici HT ERONETA, putem HOME TV » Pretplatnici BH TELECOMA putem MOJA TV » Pretplatnici Telemach

logo2

VIJESTI

Papa: Milostinja, molitva i post vode do bogatstva koje traje

cq5dam.thumbnail.cropped.750.422 2

Korizma je vrijeme za pronalaženje smjera života, za povratak Gospodinu, odredištu našega putovanja na svijetu – istaknuo je papa Franjo u propovijedi na misi s obredom pepeljenja, koju je jučer poslijepodne slavio nakon pokorničke procesije od crkve svetoga Anzelma do bazilike svete Sabine na rimskom brežuljku Aventinu
Objašnjavajući u propovijedi prvo čitanje, Papa je potaknuo vjernike da budu pozorni na zvuk trublje koja objavljuje post. To je snažan zvuk koji želi usporiti naš život koji uvijek ide žureći, ali često ne zna kamo ide. To je poziv da se zaustavimo, da idemo na ono bitno, da postimo od suvišnoga koje skreće našu pozornost. To je za dušu buđenje – istaknuo je Sveti Otac.
Pronaći pravi smjer života
Korizma je vrijeme za pronalaženje smjera života; ona je vraćanje Gospodinu, odredištu našega putovanja na svijetu. A pepeo na glavi znak je koji nam nježno i iskreno govori da od mnogo stvari koje imamo u glavi, oko kojih svakoga dana žurimo i mučimo se, neće ostati ništa – napomenuo je Papa. Velika je zabluda kultura vanjštine koja nas tjera da živimo od prolaznih stvari. To je samo kratkotrajan plamen koji završava u prašini – primijetio je Papa te istaknuo – Korizma je ponovno otkrivanje da smo stvoreni za vatru koja stalno gori, a ne za pepeo koji se odmah ugasi; za Boga, a ne za svijet; za nebesku vječnost, a ne za zemaljsku zabludu; za slobodu djece, a ne za robovanje stvarima.

Blago molitve, milosrđa i posta
Na putu povratka na bitno važne su tri stvari: milostinja, molitva i post, koji nas – prema Papinim riječima – vraćaju na samo tri stvarnosti koje ne nestaju. Molitvom gledamo u visinu; milosrđem prema drugomu, a postom gledamo u sebe kako bismo se oslobodili svjetovnosti koja umrtvljuje srce – objasnio je Sveti Otac. Molitva nas ponovno povezuje s Bogom; milosrđe s bližnjim; post sa samima sobom. Bog, braća, moj život; to su stvarnosti koje ne završavaju u ništavilu, u njih valja ulagati. Molitva, milosrđe, post; tri su ulaganja za bogatstvo koje traje.

'Ne' sirenama koje opčinjuju
Isus je rekao: „Gdje je tvoje blago tamo će biti i tvoje srce“ – ponovio je papa Franjo te ljudsko srce usporedio s kompasom koji traži smjer, magnetom koji se hvata za nešto, često postajući robom toga, jer stvari kojima se valja služiti postaju stvari kojima treba služiti. Vanjski izgled, novac, karijera, zabave; ako živimo za njih, postat će idoli koji nas iskorištavaju, sirene koje nas opčinjuju, a poslije nas vode na stranputicu.

Ako se, naprotiv, srce hvata za ono što ne prolazi, ponovno pronalazimo sebe i postajemo slobodni – istaknuo je Papa te napomenuo da je korizma milosno vrijeme za oslobađanje srca od ispraznosti. To je vrijeme ozdravljenja od ovisnostī koje nas zavode. To je vrijeme za upiranje pogleda na ono što ostaje – napomenuo je Papa potičući sve da uprave pogled na Raspetoga.

Pozvani na život užaren Bogom
Isus na križu je kompas života koji nas usmjerava prema nebu – istaknuo je Sveti Otac. Siromaštvo drveta, Gospodinova šutnja, njegovo lišavanje svega iz ljubavi pokazuju nam da je potreban jednostavniji život, bez previše brige za stvari; i poučava nas velikoj hrabrosti odricanja.

Potrebno nam je da se oslobodimo ticala konsumizma i omčā samoljublja; da se oslobodimo sve većih želja, toga da nikada nismo zadovoljni; trebamo se osloboditi srca koje je zatvoreno za potrebe siromašnih. Isus, koji na drvetu križa izgara od ljubavi, poziva nas na život užaren Njime, koji se ne gubi u pepelu svijeta; na život koji gori od milosrđa i ne gasi se u osrednjosti. Je li teško živjeti kako On traži? – upitao je Papa te odgovorio – Jest, ali to vodi do cilja.

Korizma nam pokazuje upravo taj put. Započinje pepelom i dolazi do vatre vazmene noći; pokazuje da Isusovo tijelo ne postaje pepeo, nego slavno uskrsava. To vrijedi i za nas. Ako se sa svojim slabostima vratimo Gospodinu, ako krenemo putom ljubavi, postići ćemo život koji ne zalazi. I bit ćemo u radosti – rekao je na kraju papa Franjo.

Preuzeto s portala: https://www.vaticannews.va/hr/papa/news/2019-03/papa-franjo-pepelnica-korizma-milostinja-molitva-post.html 

Pepelnica - znakovit ili magijski čin?

27

Bogoslužje po definiciji uključuje simboličan govor i simbolične geste. Tako je to bilo u Starom zavjetu, tako je činio Isus, a tako se od samih početaka čini i u Crkvi. Što je – barem u svom temeljnom smislu – značilo obredno pranje? Potrebu pripadnika židovskog naroda da bude čista srca pred Bogom. Slično je Isus polagao ruke, premazivao oči blatom, dao se krstiti. U Crkvi je slično bilo od samih početaka. I apostoli su polagali ruke, pomazivali uljem. Pustimo li po strani sakramentalne znakove (polijevanje vodom kod krštenja, kruh i vino u euharistiji) u prvoj je Crkvi bilo i drugih znakova u bogoslužju. U bogoslužjima s katekumenima se veoma rano smatralo i važnim i znakovitim davanje soli, mazanje uljem, duhanje u lice…

1. Obred pepeljenja u povijesti
Tako je i posipanje pepelom bio još starozavjetni obred, kojim se, kao što je poznato, označilo duboku žalost i ulazak u pokoru. Ninivljani poste zbog svojih grijeha, a proroci često navode posipanje pepelom kao znak pokore i obraćenja. Konačno i sam Isus navodi kostrijet i pepeo kao očit znak kajanja i obraćenja: “Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Da su se u Tiru i Sidonu zbila čudesa koja su se dogodila u vama, odavna bi se već oni u kostrijeti i pepelu bili obratili” (Mt 11,21). Nije, dakle, čudo da je i prva Crkva od 4. stoljeća nadalje uzela pepeljenje kao znak ulaska u dublju pokoru. Naime, Crkva je tada imala poseban “program” za pokornike. To su bili kršćani koji su osobito teško bili sagriješili, pa su morali proći dulje vrijeme pokore i odijeljenosti od liturgijske zajednice, da bi nakon nekoliko godina – na Veliki četvrtak – bili sakramentalno pomireni i uključeni u zajednicu. Oni su te godine na Čistu srijedu primali pepeo kao znak pokore i neposredne priprave za pomirenje koje je slijedilo na koncu korizme – dakle, na Veliki četvrtak. Uskoro su i ostali vjernici toga istoga dana primali pepeo kao znak njihove korizmene pokore i priprave na vazmene blagdane, pa je i za njih korizma praktički počinjala na Čistu srijedu. Naime, korizma, da bi trajala točno četrdeset dana, u počecima je započinjala na Prvu nedjelju korizme i završavala na Veliki četvrtak. I onda, budući da su se uskoro svi vjernici – zajedno s pokornicima koji su to morali – pepelili na Čistu srijedu (jer se nedjeljom, pa bila to i Prva nedjelja korizme nisu mogli vršiti pokornički čini), od petoga je stoljeća u rimskom obredu korizma započinjala već na Čistu srijedu i tako sve do naših dana korizma traje točno 44 dana, a ne četrdeset kako obično kažemo i na što samo ime upućuje.[1] Toliko je bilo važno pepeljenje!

2. Pepeljenje danas
Obred pepeljenja na Čistu srijedu ostao je značajan sve do naših dana. Rubrike kažu da se pepeo spravlja od grančica koje su ostale od prethodne Cvjetnice. U misi se ispušta pokajnički čin kojeg zamjenjuje pepeljenje. Poslije homilije slijedi blagoslov pepela i pepeljenje vjernika uz riječi: “Obratite se i vjerujete evanđelju!” ili “Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah obratiti!”

Važnost pepeljenja. Pastoralni djelatnici znaju koliko je vjernicima ovaj obred važan. Što god neki pesimističniji glasovi govorili, velika većina vjernika itekako pokušava na poseban način doživjeti i proživjeti korizmu. Zato im je ovaj obred veoma važan. Upravo zbog toga, nasuprot drevnim odredbama, u našim crkvama se obred pepeljenja obavlja i na Prvu korizmenu nedjelju, jednostavno zato što velika većina ljudi na Čistu srijedu ne može doći u crkvu.[2]

Važnost znakova. Ljudima je važan individualni pristup, a psiholozi će reći da je od posebne važnosti doticaj, vidljivi znak. Tako npr. kod slavlja sakramenta potvrde svima je upečatljiv čin pomazivanja, a većina i ne zapazi posvetnu molitvu koja se kazuje dok krizmatelj ima ispružene ruke nad svim krizmanicima. Uvijek je dojmljivije ono što je osobno od onoga što je opće. Slično je i s pepeljenjem. Vidi se to i po tome što roditelji donose i sasvim malenu djecu da prime pepeo, iako je svima jasno da to njima stvarno nije potrebno. Možemo samo ponoviti kako su znakovi konstitutivni dio liturgije. Zato je važno pravilno se njima služiti. U tome smislu važno je da sve liturgijske geste i čini budu dostojanstveni i odmjereni, da svaki znak zadrži svoje dostojanstvo. Tako će onda – kako i dolikuje – sam znak govoriti bez našeg suvišnog tumačenja. Npr. poljubac oltaru ili evanđelistaru bremenit je značenjem i važno je kako se čini. Slično tome polaganje ruku kod sakramenta pomirenja i bolesničkog pomazanja. A što reći o ophodima za vrijeme euharistije? Ako se skladno i pravilno vrše, oni su doista u službi otajstva koje se odvija i ostvaruje. Možemo dalje nabrajati i blagoslov grančica i blagoslov svijeća, kao i popularni blagoslov grla, tj. molitve za zdravlje. A kada su u pitanju znakovi, misionari iz Afrike bi nam mogli puno toga ispričati koliko su oni tim ljudima važni i koliko su oni u njihovim slavljima lijepi.

Kršćanski liturgijski znakovi – ustuk magiji. Neće biti nevažno spomenuti kako su liturgijski znakovi važni i za one koji su “slabi” u vjeri pa se znaju utjecati vidovnjacima, vračarima i nazovi-vjerskim službenicima koji im nude različite predmete, obrede, magične čine. Ako se nekome čini da smo se u povijesti isuviše služili blagoslovima i nekim blagoslovljenim predmetima (dovoljno je pogledati Obrednik iz 1929. i vidjeti što se sve u ono vrijeme blagoslivljalo i kakvih je sve obreda bilo), možda smo danas skloniji nekom čistunstvu pa da samo naglašavamo striktno misu i Božju riječ. Znakovi su nam važni.[3] Liturgija ih nudi u velikom broju. Potrebno je samo dobro razumjeti njihovo značenje, pravilno ih slaviti i tako dopustiti da svi zajedno slavimo bogoslužje svim svojim bićem. Tako onda možemo imati prekrasna bogoslužja isprepletena ophodima, gestama, pokretima, simboličnom činima, baš kao što je i ovo primanje pepela koje je ovih dana aktualno.

Zaključimo. Možda su u starini budući svećenici temeljito učili rubrike, a mladi svećenici skrupulozno obdržavali “svaki potezić”. Možda. Međutim, trebamo paziti da ne pristupamo znakovima u liturgiji olako, kao da nam je sve unaprijed poznato i da ne minimaliziramo znakove, nego se potrudimo da nam znakovi – znače.

[1] Kao što je poznato, za razliku od rimskog obreda, u milanskoj liturgiji korizma je oduvijek, pa i danas, započinjala na Prvu nedjelju korizme.

[2] I ovdje možemo primijeniti onu Isusovu da je “subota radi čovjeka”. Naime, u starini je bilo lako zahtijevati od vjernika da pepeo prime na Čistu srijedu, jer su svi bili ili seljaci ili samostalni obrtnici pa su si to mogli priuštiti, što danas nije slučaj. Kada bismo inzistirali da se pepeo ne smije primati na Prvu korizmenu nedjelju, onda bismo većini uskratili obred pepeljenja, a onda bismo, dosljedno, sve pokorničke elemente trebali izbaciti iz nedjeljne mise: klečanje, pokajnički čin (udaranje u prsa) itd.

[3] Sa simpatijom se sjećam pokojnoga biskupa Ćirila Kosa koji je kod krštenja odraslih zahtijevao dovoljno vode. Kad bi on krštavao, voda je doista tekla i sam je čin bio nalik pranju, upravo tako kako bi taj obred i trebao izgledati.

 Preuzeto s portala: http://www.vjeraidjela.com/pepelnica-znakovit-ili-magijski-cin/ 

Korizmeno vrijeme

križ na ljubičastom platnu

Korizma je vrijeme bliže priprave za Uskrs, a karakterizira ju ozbiljnost, pojačana pobožnost, djela milosrđa i djela pokore. Kroz takva djela vjernik katolik nastoji što više uranjati u Kristovu muku, razmišljati o vazmenom otajstvu i pripremiti se i duhovno i tjelesno na slavlje Kristova uskrsnuća, te u tom smislu zahvaljivati Bogu na daru otkupljenja.

Povijesno gledano, korizmeno je vrijeme od 40 dana nastajalo postupno, a vezano je uz općenitu pobožnost vjernika, uz katekumenalnu praksu, te uz praksu pomirenja pokornika. Otprilike od sredine 2. st. počinje se slaviti Uskrs, a nekakva duža pokornička priprava za njega nije bila, nego bi tek vjernici prethodno postili jedan ili dva dana. Ipak, za katekumene, odnosno one odrasle osobe koje su se pripremale na krštenje, kao i za one koji su bili u stanju izvršavanja pokore nakon sakramenta ispovijedi, razvila se stroža praksa, koja je postupno dovela do današnjega oblika korizme.

Katekumeni su tako prolazili kroz svoje provjere, da bi se moglo vidjeti jesu li se doista obratili i jesu li spremni primiti otajstva, a kroz to vrijeme su postili i obdržavali neke druge pokorničke oblike. Konačno bi se, ako su uspješno prošli sve provjere, krstili u noći Vazmenoga bdjenja. Kao znak potpore takvom njihovu hodu u sazrijevanju u vjeri, i drugi su im se vjernici znali pridružiti.

Jednako su se tako drugi vjernici svojom potporom pridružili i javnim pokornicima, a koji su provodili teške pokore. Naime, u ta je prva vremena sakrament ispovijedi bio neusporedivo stroži nego danas, odnosno onaj tko se htio ispovjediti učinio je to javno pred biskupom, a za svoje je grijehe dobio strogu višegodišnju pokoru, dok je odrješenje dobivao tek nakon što je tu pokoru i izvršio. Posebno intenzivno vršio je pokoru pred obred javnoga pomirenja, a koji se slavio na Veliki četvrtak. Dakle, da bi i njima pokazali svoju potporu, ostali bi im se vjernici pridružili u vršenju pokore i posta.

S vremenom se preduskrsna pokora proširila na tjedan dana, pa na tri tjedna, da bi konačno prerasla u današnjih 40 dana. Ta je praksa poznata već u 4. st., a post od 40 dana usko je vezan uz Kristov četrdesetodnevni post u pustinji, pa je razumljivo da je i cijelo korizmeno vrijeme shvaćeno kao vrijeme odricanja od grijeha i spremnosti postajati što sličniji Kristu.

Nekada korizma nije počinjala na Pepelnicu, nego Prvom korizmenom nedjeljom i trajala je do Velikoga četvrtka, što je iznosilo točno 40 dana. Međutim, dok je to tako bilo za ostale vjernike, javni su pokornici već u srijedu prije Prve korizmene nedjelje imali određeni obred bliže priprave, a u kojemu su se u znak pokore posipali pepelom. S obzirom da je nedjelja dan Kristova uskrsnuća i ne smije biti pokorničkoga karaktera, bilo je nezamislivo da se posipanje pepelom vrši u taj dan, pa je razumljivo zašto su to činili srijedom. Uskoro su takvu praksu prihvatili i drugi, o čemu postoje svjedočanstva već u 6. st.

S obzirom da se prebacivanjem početka korizme na srijedu izgubila simbolika broja 40 i vezanost u Kristov post, jer je sada korizma trajala 44 dana, došlo se do novoga tumačenja, takvoga da se ne trebaju računati nedjelje, s obzirom da nedjelja ne da na sebe posta, te da korizma traje do samoga Uskrsa, a ne do Velikoga četvrtka, pa se opet došlo do četrdesetnice, što korizma i znači u prijevodu (quadragesima). U novije je vrijeme bilo pokušaja da se dokine Pepelnica i da korizma započne Prve korizmene nedjelje, ali taj prijedlog nije prihvaćen, a čini se da je u tomu odlučujuću ulogu imao papa Pavao VI.

U ranijim se vremenima (u 6./7. st.) bilo razvilo i predkorizmeno vrijeme, a koje se sastojalo od tri nedjelje prije Prve korizmene nedjelje (ona se još nazivala Četrdesetnica), i koje su nazvane Pedesetnica, Šezdesetnica i Sedamdesetnica. To se vrijeme shvaćalo kao određeni prijelaz iz božićnoga u uskrsno vrijeme, a iako se nije tražio post, bilo je više elemenata koji su upućivali na pokornički karakter i u tom smislu umanjivali značenje same korizme i njezine simbolike broja 40. Zbog toga je razumljivo da su one u novije vrijeme, tj. reformom kalendara 1969. god., dokinute.

Danas, dakle, korizma ili Četrdesetnica započinje Pepelnicom ili Čistom srijedom i traje do Velikoga četvrtka, a na isti dan započinje Veliko ili Sveto trodnevlje. Pepelnici je svrha uvesti nas u ozbiljnost korizmenoga vremena, što se posebno vidi u obredu pepeljenja u okviru misnoga slavlja, a koji se vrši nakon homilije. Tada svećenik pepelom pravi znak križa na čelu ili pepeo posipa po glavi svakomu vjerniku, uz riječi “Obratite se i vjerujte Evanđelju!” Simbolika pepela u Starom i Novom zavjetu ima višestruko značenje, ali uvijek upućuje na prolaznost, potrebu čišćenja, obraćenje, pokoru, pomirenje… Na to upućuje i formula pepeljenja ranijega vremena, kada je svećenik govorio: “Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti!”

Da bi se još više istaknuo pokornički karakter i važnost obraćenja, Crkva propisuje da se na Pepelnicu, uz Veliki petak, treba obdržavati post i nemrs. Postiti znači jednom se do sita najesti, a ne mrsiti znači uzdržati se od mesa i mesnih prerađevina. Osim toga, Pepelnica, kao vrata korizme, poziva vjernike na ustrajnu molitvu, milosrđe i post kroz cijelo korizmeno vrijeme. Molitvom tako vjernik usavršuje ljubav prema Bogu, djelima milosrđa otvara se potrebama bližnjih, dok je post usmjeren na njegovo dobro, ali takvo, ako je post iskrena i čista srca, koje će ga nužno voditi osnaženju vjere i ljubavi i prema Bogu i prema bližnjima.

Pet korizmenih nedjelja koje slijede nakon Pepelnice, a nose naziv Prva korizmena nedjelja, Druga korizmena nedjelje i redom do Pete, imaju ulogu vjernike sve snažnije uvoditi u Kristovo vazmeno otajstvo, a to se vidi kako iz posebno biranih misnih čitanja, tako i iz naziva tih nedjelja. Prva se korizmena nedjelja tako naziva Čista, Druga Pačista, Treća Bezimena, Četvrta Sredoposna, a Peta Gluha.

Da bi se još više naglasio pokornički karakter i poziv na očišćenje srca, Crkva nakon Prve korizmene nedjelje propisuje dane posta i pokore, a koji se nazivaju kvatre. Riječ je o četiri tjedna koja nisu uzastopna, nego su vezana uz godišnja doba, pa tako postoje zimske, proljetne, ljetne i jesenske kvatre, a unutar njih je poseban naglasak na onim danima u tjednu koji su od davnine bili vezani uz post: srijeda, petak i nešto poslije subota. Ti dani posta i pokore koji su određeni nakon Prve korizmene nedjelje nazivaju se proljetne kvatre.

Peta korizmena nedjelja ili Gluha nedjelja, naziva se ponekad i Nedjelja prve muke, jer je riječ o posebnom uvođenju u žalost i ozbiljnost onoga što će slijediti. Zato je ranije bio propis, a sada je to ostavljeno na volju, da se u crkvi zastiru križevi i slike ljubičastim platnom. Tako zastrti križevi ostaju do završetka službe Muke Gospodnje na Veliki petak, dok slike i dalje ostaju pokrivene sve do početka Vazmenoga bdjenja, a smisao je da se još dublje skrene pozornost na Muku Gospodnju, koja će slijediti..

Nakon navedenih pet korizmenih nedjelja slijedi Veliki tjedan, a koji započinje Nedjeljom Muke Gospodnje ili Cvjetnicom, i završava Vazmenim bdjenjem. To je ono sržno vrijeme koje ima zadaću na vrlo intenzivan način uvesti vjernike u otajstvo Kristove muke, smrti i uskrsnuća. Ipak, treba primijetiti da Veliki tjedan u biti ne predstavlja jednu cjelinu, jer ga presijeca završetak korizme na Veliki četvrtak i početak Svetoga trodnevlja na isti taj Veliki četvrtak.

Smisao Cvjetnice je dvostruk, što je jasno uočljivo u misnom slavlju. Tako prvi dio priziva u pamet vjernicima spomen na svečani Kristov ulazak u Jeruzalem i budi radost, a na spomen na to, ako je zgodno, upriličuje se ophod s grančicama u rukama. Drugi dio misnoga slavlja, koji počinje čitanjem ili pjevanjem Muke umjesto evanđelja, uvodi vjernike u otajstva Kristove patnje i smrti. Ta dva dijela Cvjetnice imaju svoju povijesnu pozadinu u davnim vremenima, u smislu da je ophod s grančicama, kao spomen na Kristov svečani ulazak u Jeruzalem, poznat u Jeruzalemu još krajem 4. st., a odande se u naredno vrijeme proširio po cijelom Istoku, kasnije i na Zapadu, dok se u Rimu u 5. st. na Cvjetnicu slavila samo Muka Kristova, bez ophoda, da bi se kasnije oba dijela ujedinila.

Ponedjeljak, utorak i srijeda, koji slijede nakon Cvjetnice, u narodu se nazivaju veliki, ali u liturgijskom smislu nemaju bitno značenje. Završetak korizme je na Veliki četvrtak, koji se u davnim vremenima sastojao od trostrukoga obreda: pomirenje javnih pokornika, posveta ulja i misa Posljednje večere. S nestankom stroge pokorničke prakse vezane uz sakrament ispovijedi, nestalo je i takvo javno pomirenje pokornika, dok su se do danas zadržali posveta ulja i Misa Večere Gospodnje. No, dok posveta ulja, koja se slavi prije podne, još spada u korizmu, navečer, odnosno Misom Večere Gospodnje započinje Vazmeno trodnevlje.

U svakoj biskupiji biskup u zajedništvu sa svojim svećenstvom slavi Misu posvete ulja, a tada posvećuje krizmu, ulje koje će se koristiti za podjeljivanje sakramenta krsta i sakramenta potvrde, kao i kod svećeničkog i biskupskoga ređenja, te bolesničko ulje, koje će se koristiti za podjeljivanje sakramenta bolesničkoga pomazanja.

Smisao cijeloga korizmenoga vremena – od Pepelnice do Velikoga četvrtka – svojevrstan je pokornički i ozbiljan hod koji nas preko molitve, posta i djela milosrđa, kao i kroz bogata liturgijska slavlja, želi uvesti u dublje iskustvo zahvalnosti Bogu za dar otkupljenja, a u tom je smislu posebno uvod u Sveto trodnovlje i uskrsnu radost djece Božje.

mr. Snježana Majdandžić-Gladić
Mr. Snježana Majdandžić-Gladić

Regionalni susret radio Marije i duhovna obnova u Međugorju

obnova duhovna

Završen regionalni susret radio Marije i duhovna obnova u Međugorju, koja je trajala u periodu od 28. veljače do 3. ožujka 2019. godine. Na ovom susretu su sudjelovali radio Marija Hrvatske, Srbije, Albanije, Makedonije i Bosne i Hercegovine. 

Bogu hvala na plodovima ovog susreta. 

P.S Dragi naši prijatelji nemojte što zamjeriti, nemojte gledati tko je zadnji došao i naravno dođite nam opet!!

Bože, hvala ti što si mi dao ‘najzločestiju’ mamu na svijetu

shutterstock 214359922 1024x644

Dok druga djeca jedu slatkiše za doručak, ja moram jesti pahuljice, jaja ili dvopek. Dok drugi jedu kolače za večeru i piju Coca-Colu, ja moram pojesti sendvič. A znajte da mi ni ručak nije kao njihov.

Ali barem ne patim sama. Moja sestra i dva brata imaju istu zločestu mamu.

Moja je mama uvijek htjela znati gdje sam. Čovjek bi pomislio da sam s uličnom bandom. Morala je znati tko su mi prijatelji i kamo idem. Uporno je tražila da se vratimo za sat vremena ako smo tako rekli – ili ranije, a ne za sat vremena i jednu minutu. Skoro se stidim priznati, ali kaznila bi nas kada je ne bismo poslušali. Ne jedanput, nego svaki put kad nismo slušali i kad smo činili kako nas je volja. Sada vidite koliko je zločesta bila naša mama.

Morali smo nositi čistu odjeću i kupati se. Druga su djeca uvijek nosila istu odjeću danima. Jako smo se svađali jer nam je sama šivala odjeću kako bismo uštedjeli novac.

Zašto, zašto smo imali majku zbog koje smo se osjećali drukčijim od ostale djece?

Ali najgore tek dolazi. Morali smo biti u krevetu u devet svake večeri i ustati u osam sljedećeg jutra. Nismo mogli spavati do podneva kao druga djeca. I dok su oni spavali, moja je majka uvela zakon o radu. Tako smo morali raditi po kući. Morali smo prati suđe, spremati krevete, kuhati i raditi druge strašne stvari.

Uvijek smo morali govoriti istinu, istinu i ništa drugo osim istine, čak i po cijenu vlastitog života – a skoro je tako i bilo.

Kad smo postali tinejdžeri, postala je mudrija, a naš život još nesretniji. Nije bilo trubljenja autima ispred kućnih vrata. Morali smo svoje dečke i djevojke pozvati u kuću prije no što smo s njima izlazili van. Da ih mama upozna! I uvijek bi provjeravala jesmo li tamo gdje smo rekli da ćemo biti. Nikad nisam imala prilike pobjeći u Meksiko. I dok su moje prijateljice imale dečke u zreloj dobi od 12 i 13, ja nisam smjela izlaziti do 16. Odnosno do 15, ako sam izlazila u školu. A to je možda bilo dva puta godišnje.

Tijekom godina, stvari se nisu ni malo popravile. Nismo mogli poput naših prijatelja ležati bolesni u krevetu i tako izbjegavati školu. Morali smo imati dobre ocjene. Dok se u knjižicama naših prijatelja šarenilo od crnih i crvenih ocjena, mi smo morali imati samo crne. One crvene, kojima su nastavnici upisivali jedinice, nisu dolazile u obzir.

Tako smo jedan po jedan maturirali. S mamom iza leđa koja nam je neprestano pričala, ponavljala, inzistirala, kažnjavala i zahtijevala poštenje, nitko od nas nije mogao, a da ne završi srednju školu.

Moja mama je stvarno bila katastrofa. Od nas četvero, dvoje nas je završilo fakultet. Nitko od nas nikada nije bio uhićen, ili rastavljen. Nitko se čak nikada nije potukao sa svojim supružnikom. Moja su oba brata služila na vrijeme vojsku…

I koga da sada krivimo za ono što smo postali? U pravu ste, našu mamu! Pogledajte što smo sve propustili! Nikada nismo pili, krali, uništavali stvari, niti činili išta uzbudljivo poput naših prijatelja! Sve čemu nas je učila bilo je da odrastemo u vjeri u Boga, i da postanemo čovječni i ispravni ljudi.

A sada i ja odgajam tako svoje troje djece… I razumijem ih kad misle da sam malo zločesta. No, time se i ponosim…

Jer, vidite, ja se zahvaljujem Bogu što mi je dao “najzločestiju mamu” na svijetu.

Bobie Pingaro

 

Potkategorije

Dragi i poštovani naši slušatelji,

Poslije dugo vremena da Vam se ukratko javimo i predstavimo. Naime, zasigurno ste već uočili preko radio valova ili stranice pa čak i stranice na facebooku da je RM s ovim ljetom krenula i s novom ekipom. Nova je, zamjenica glavnog urednika i promotor. Novi je i stari ravnatelj/glavni urednik.  

Pa idimo redom!

Nova zamjenica glavnog urednika je Ruža Hrkać (Mostar),

Novi promotor je Dražen Janko  (Žepče),

A novi/stari glavni uredik je p. Mato Anić (Sarajevo).

Bivšim djelatnicima: Davoru Brđanoviću, Nikolini Marčić, Ružici Rotim, Kristini Biokšić, Danici Škutor i p. Siniši Štambuku od srca zahvaljujemo za sve dobro što su ugradili i ostavili na RM, te im želimo obilje Božjeg blagoslova na novim službama i poslovima.  

Želimo s Vama podijeliti i veliku radost zbog lijepog broja novih suradnika i volontera. Oni su stup RM. Bez njih (Vas) ona ne postoji. Jedni su svoj doprinos dali i ostavili trajni trag na našem radiu, drugi su nastavili svoju misijun a treći tek počeli. Svi ste vi dio Marijina djela. Neka Vas Gospa čuva u svome srcu.

Napravili smo i stanovite izmjene u programskoj shemi. Vjerujemo nabolje.

Na koncu velika hvala svima Vama dragi naši dobročinitelji. Naše donacije nisu velike, ali su nam dragocjene. Poznata nam je Vaša ljubav prema Gospi i vjerujemo da zajedno možemo dalje, više i bolje.

Neka Vas sve prati Božji blagoslov i Gospin zagovor.

  1. p. Mato Anić 
na danasnji

Duhovni kutak

Žito i kukolj rastu u meni, Gospodine. Želio bih ljubiti čitavim bićem, ali popustim i nadvlada me sebičnost. Želim služiti onima koji me okružuju, a opet tražim udobnost i pažnju za sebe. Pomozi mi spoznati samoga sebe, a osobito upoznati i voljeti Tebe. Amen.

Koji dio našeg programa najradije slušate?
Glasujte za emisiju mjeseca - Srpanj
Glasujte za pjesmu tjedna 23.7.-30.7.

Pismo urednika

FGTAB.png

VGTAB.png

footlogo.png

 

 

 

Studio Sarajevo
Zagrebačka 18, Sarajevo 71000, BiH
Program uživo: +387 33 260 260, +387 33 260 261 | Redakcija: +387 33 263 055 | Fax: +387 33 263 056

 

Studio Mostar
Blajburških žrtava 33E. Mostar 88000, BiH
Program uživo: +387 36 312 400 | Redakcija: +387 36 312 401

Sva prava pridržana - Radio Marija.

designer17