icn2.png

» FM 89,4 MHz Mostar i okolica » FM 97,8 MHz Fojnica i Visoko » FM 98,9 MHz Banja Luka » FM 101,2 MHz Jajce » FM 103,3 MHz Sarajevo, Kreševo, Kiseljak, Travnik, N. Travnik i Vitez » FM 105,7 MHz Žepče, Maglaj i Zavidovići » Putem interneta: www.radiomarija.ba » Pretplatnici HT ERONETA, putem HOME TV » Pretplatnici BH TELECOMA putem MOJA TV » Pretplatnici Telemach

logo2

VIJESTI

Papina poruka za Svjetski dan siromaha

phpThumb cache nedjelja.ba src5127eef663115758949a927ed3d1b52b par237e4a9ca0b8b807a10bf3329368f378 dat1529145513

Svjetski dan siromaha, koji se obilježava 18. studenoga, ustanovio je papa Franjo na završetku godine Jubileja milosrđa 2016. te odredio da se slavi na 33. nedjelju kroz godinu. Papinu ovogodišnju poruku u povodu toga dana, donosimo u cijelosti.

  1.  „Jadnik vapi, a Gospodin ga čuje“ (Ps 34,7). Riječi psalmiste postaju također naše kada smo pozvani susresti se s različitim oblicima patnje i marginaliziranosti u kojima žive mnogi muškarci i žene koje smo navikli općenito nazivati „siromasima“. Piscu tih redaka nije tuđa ta patnja. Naprotiv, on ima izravno iskustvo siromaštva, a ipak ga pretvara u pjesmu hvale i zahvaljivanja Gospodinu. Ovaj Psalam omogućuje i nama, uronjenima u tolike oblike siromaštva, da shvatimo tko su pravi siromasi na koje smo pozvani upraviti svoj pogled kako bi čuli njihov vapaj i prepoznali njihove potrebe.

Poručuje nam se, prije svega, da Gospodin sluša siromahe koji uzdižu svoj vapaj njemu i da je dobar prema onima koji, srca shrvana žalošću, usamljenošću i isključenošću, u njemu traže utočište. Gospodin sluša one čije je dostojanstvo pogaženo a, usprkos tome, imaju snage uzdići svoj pogled k nebu da prime svjetlost i utjehu. On sluša one koji su progonjeni u ime lažne pravde, potlačeni politikama nedostojnima tog imena i zastrašivani nasiljem. Pa ipak, oni znaju da imaju u Bogu svojega Spasitelja. Ono što izlazi na vidjelo iz ove molitve je prije svega osjećaj napuštenosti i povjerenja u Oca koji sluša i prihvaća. Tragom tih riječi možemo bolje razumjeti ono što je Isus proglasio blaženstvom: „Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!“ (Mt 5,3).

To je iskustvo jedinstveno i po mnogočemu nezasluženo i nemoguće do kraja izraziti, a ipak osjećamo želju da ga drugima prenesemo, prije svega onima koji su kao psalmist siromašni, odbačeni i marginalizirani. Nitko se ne smije osjetiti isključenim iz Očeve ljubavi, osobito u svijetu koji često stavlja bogatstvo kao primarni cilj i navodi čovjeka da se zatvara u sebe samog.

 U Psalmu 34 koriste se tri glagola koji opisuju stav siromašnog čovjeka i njegov odnos s Bogom. Prvi je „vapiti“. Stanje siromaštva ne može se izraziti jednom riječju, već postaje vapaj koji prodire kroz nebesa i dopire do Boga. Što siromahov vapaj izražava ako ne njegovu patnju i samoću, njegov očaj i nadu? Možemo se zapitati: kako to da vapaj koji se uzdiže sve do Božjeg lica ne uspijeva doprijeti do naših ušiju i ostavlja nas ravnodušnima i neosjetljivima? Na dan kao što je ovaj pozvani smo izvršiti ozbiljan ispit savjesti kako bismo razumjeli jesmo li uistinu sposobni čuti siromahe.

Ono što nam je potrebno da prepoznamo njihov glas je tišina slušanja. Ako mi sami previše govorimo, nećemo ih uspjeti čuti. Bojim se da često mnoge inicijative, premda hvalevrijedne i nužne, više imaju za cilj da se svidimo sebi samima nego da doista čujemo vapaj siromaha. U tom slučaju, kad se razlegne vapaj siromaha, reakcija je neprimjerena i nismo u mogućnosti suosjećati s njihovim stanjem. Toliko smo zarobljeni u kulturi koja nas obvezuje da se divimo svom liku u zrcalu i previše sebi ugađamo da smatramo da je gesta altruizma dovoljna da sebe zadovoljimo, a da se izravno ne kompromitiramo.

  1.  Drugi glagol je „odgovoriti“. Gospodin, kaže psalmist, ne samo da čuje vapaj siromaha, već i odgovara. Njegov odgovor, kao što potvrđuje čitava povijest spasenja, je dioništvo, ispunjeno ljubavlju, u stanju siromašnih. Bilo je tako kad je Abrahamizrazio Bogu želju za potomstvom, iako su on i njegova žena Sara bili u poodmaklim godinama i nisu imali djece (usp. Post 15,1-6). Dogodilo se to i kada je Mojsiju, preko gorućega grma koji nije izgarao, objavljeno Božje ime i poslanje da oslobodi narod iz Egipta (usp. Izl 3,1-15). I taj je odgovor potvrđivan tijekom čitava putovanja Izraelskog naroda u pustinji: kada su ga morili glad i žeđ (usp. Izl 16,1-6; 17,1-7) i kad je zapao u najveću bijedu, to jest nevjernost savezu i idolopoklonstvo (usp. Izl 32,1-14).

Božji odgovor siromahu uvijek je spasonosni zahvat koji ima za cilj ozdravljenje rana na tijelu i duši, vraćanje pravde i pružanje pomoći siromahu da započne živjeti dostojanstvenim životom. Božji odgovor također je apel kako bi svi koji vjeruju u njega mogli činiti isto u svojim ljudskim granicama. Svjetski dan siromaha želi biti mali odgovor koji čitava Crkva diljem svijeta upućuje svima onima koji su pogođeni nekom vrstom siromaštva i siromasima u svim krajevima da ne misle da je njihov vapaj ostao neuslišan. Vjerojatno je to poput kapi vode u pustinji siromaštva; ipak to može biti znak zajedništva za one koji su u potrebi, da bi mogli osjetiti aktivnu prisutnost brata ili sestre. Siromasi ne trebaju da mi to činimo preko drugih, već da se osobno uključimo kao oni koji čuju njihov vapaj. Brižna skrb vjernika za njih ne može se ograničiti na neki oblik pomoći – premda je ona u početku nužna i izraz brižnosti –, već zahtijeva „pažnju punu ljubavi“ (Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, 199) koja poštuje osobu kao takvu i traži njezino dobro.

  1.  Treći je glagol „osloboditi“. Siromah iz Biblije živi sa sigurnošću da Bog intervenira u njihovu korist da bi im vratio izgubljeno dostojanstvo. Siromaštvo nije nastalo samo od sebe, već je plod egoizma, oholosti, gramzivosti i nepravde. Ta su zla drevna koliko i čovjek, ali su također grijesi čije posljedice trpe mnogi nevini, što dovodi do dramatičnih društvenih posljedica. Božje oslobađajuće djelo je čin spasenja prema onima koji su mu iskazali svoju žalost i tjeskobu. Okove se siromaštva razbija snagom Božjeg zahvata. U mnogim se psalmima opisuje i veliča ovu povijest spasenja koja nalazi svoj odraz u osobnom životu siromašnih: „Jer nije prezreo ni zaboravio muku jadnika, i nije sakrio lice svoje od njega; kad ga je zazvao, on ga je čuo“ (Ps 22,25). Sposobnost dana čovjeku da može kontemplirati Božje lice znak je njegova prijateljstva, njegove blizine i njegova spasenja. „Jer si na moju bijedu pogledao, pomogao u tjeskobi duši mojoj […] noge si mi na prostran put izveo“ (Ps 31,8-9). Ponuditi siromahu „prostran put“ znači osloboditi ga od „zamke ptičarske“ (usp. Ps 91,3), izbaviti ga iz zamke postavljene na njegovu putu, kako bi njegov korak bio hitar i lak a njegov pogled na život ispunjen spokojem. Božje spasenje poprima oblik ruke koja se pruža siromahu, koja nudi gostoprimstvo, pruža zaštitu i omogućuje mu da iskusi prijateljstvo koje mu je potrebno. Polazeći od ove konkretne i opipljive blizine započinje istinski put oslobođenja. „Svi kršćanski vjernici i sve zajednice pozvani su biti Božje oruđe za oslobođenje i promicanje siromašnih, tako da se oni mogu potpuno uključiti u društvo. To pretpostavlja da moramo biti pažljivi i čuti vapaj siromašnoga i priteći mu u pomoć“ (Evangelii gaudium, 187).
  2.  Obuzme me ganuće kad vidim kako se mnogi siromašni poistovjećuju s Bartimejemiz Markovaevanđelja (usp. 10,46-52). Slijepi prosjak Bartimej „sjedio je kraj puta“ (r. 46) i čuvši da prolazi Isus „stane vikati“ i zazivati „Sina Davidova“ da mu se smiluje (usp. r. 47). „Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše“ (r. 48). Božji Sin je čuo njegov vapaj: „'Što hoćeš da ti učinim?' Slijepac mu reče: 'Učitelju moj, da progledam'“ (r. 51). Ovaj tekst iz Evanđelja zorno pokazuje ono što se u Psalmu najavljuje kao obećanje. Bartimej je siromah lišen temeljnih sposobnosti kao što su vid i sposobnost da se uzdržava svojim radom. Koliki putovi i danas dovode do raznih oblika nesigurnosti! Nedostatak temeljnih sredstava za život, marginaliziranost kad osoba više nije u punoj radnoj snazi, razni oblici društvenog ropstva, usprkos napredcima koje je postiglo čovječanstvo... Koliki siromasi danas poput Bartimeja sjede kraj ceste i traže smisao svog postojanja! Koliki se pitaju zašto su se našli na dnu i kako od toga stanja pobjeći! Čekaju da im netko pristupi i kaže: „Ustani! Zove te!“ (r. 49).

Nažalost, često se događa suprotno: siromasima se upućuju riječi prijekora i poziva ih se da šute i trpe. Ti su glasovi neskladni, često uvjetovani strahom od siromaha, koje se smatra ne samo siromašnima nego i ljudima koji donose nesigurnost i nestabilnost, odvojenima od svakodnevnih navika i, prema tome, osobama koje treba odbaciti i skloniti od očiju javnosti. Teži se tome da se stvori distancu između njih i nas, ne shvaćajući da se time udaljavamo od Gospodina Isusa, koji ne odbacuje siromahe, nego ih poziva sebi i tješi ih. Kako su samo prikladne riječi proroka koji se odnose na način života vjernika: „Kidati okove nepravedne, razvezivat' spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola“ (Iz 58,6-7). Djela poput ovih omogućuju oproštenje grijeha (usp. 1 Pt 4,8), utirati put pravdi te da, jednom kad mi budemo ti koji budu vapili Gospodinu, on odgovori i kaže: Evo me! (usp. Iz 58,9).

  1.  Siromasi su prvi kojima je dano prepoznati Božju prisutnost i svjedočiti njegovu blizinu u vlastitom životu. Bog ostaje vjeran svojem obećanju, ni u tamnoj noći ne uskraćuje toplinu svoje ljubavi i svoje utjehe. No, da bi se nadvladalo mučno stanje siromaštva nužno je da siromasi osjete prisutnost braće i sestara koji se brinu za njih i koji im otvaraju vrata svog srca i života i daju im osjećati se kao prijatelji i članovi obitelji. Samo na taj način možemo otkriti „spasenjsku snagu koja je na djelu u njihovim životima“ i „staviti ih u središte života Crkve“ (Evangelii gaudium, 198).

Na ovaj Svjetski dan pozvani smo provesti u djelo riječi iz Psalma: „Siromasi će jesti i nasitit će se“ (Ps 22,27). Znamo da se u Jeruzalemu, nakon žrtvenog obreda, održavala gozba. Upravo je to iskustvo prošle godine obogatilo Prvi svjetski dan siromaha u mnogim biskupijama. Mnogi su našli toplinu doma, radost blagdanskog stola i solidarnost onih koji su blagovali s njima na jednostavan i bratski način. Volio bih da se i ove godine, a i ubuduće, ovaj Dan slavi u duhu radosti zbog ponovno otkrivene sposobnosti za zajedništvo. Moliti se zajedno kao zajednica i dijeliti nedjeljni obrok je iskustvo koje nas podsjeća na najraniju kršćansku zajednicu, koju evanđelist Luka opisuje u svoj njezinoj originalnosti i jednostavnosti: „Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama. […] Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko. Sva bi imanja i dobra prodali i porazdijelili svima kako bi tko trebao“ (Dj 2,42.44-45).

  1.  Nebrojene su inicijative koje kršćanska zajednica poduzima kako bi pokazala znak blizine i utjehe pred mnogim oblicima siromaštva koje imamo priliku vidjeti. Često suradnja s drugim stvarnostima, koja nije potaknuta vjerom već ljudskom solidarnošću, omogućuju pružiti pomoć koju sami ne bismo mogli realizirati. Prepoznavanje da je u golemom svijetu siromaštva naša sposobnost djelovanja ograničena, slaba i nedostatna dovodi nas do toga da pružamo ruke prema drugima, kako bi se uzajamnom suradnjom mogao na djelotvorniji način postići cilj. Nadahnjujemo se vjerom i imperativom ljubavi, ali znamo prepoznati i druge oblike pomoći i solidarnosti koji se, djelomično, odlikuju istim ciljevima, ne zanemarujući pritom ono što nam je vlastito, a to je voditi sve Bogu i svetosti. Dijalog između različitih oblika iskustava i poniznost u pružanju naše suradnje, ne tražeći da mi imamo glavnu ulogu, prikladan je i potpuno evanđeoski odgovor koji možemo dati.

U služenju siromašnima nema mjesta borbi za prvo mjesto. Namjesto toga moramo s poniznošću prepoznati da je Duh taj koji traži od nas djela koja su znak Božjeg odgovora i blizine. Kad pronađemo način da se približimo siromašnima, znamo da prvo mjesto pripada Njemu, koji je otvorio naše oči i naše srce obraćenju. Siromasi ne trebaju protagoniste, već ljubav koja se zna sakriti i zaboraviti dobro koje je učinila. Pravi protagonisti su Gospodin i siromasi. Onaj koji želi služiti je oruđe u Božjim rukama kojim Bog daje prepoznati svoju prisutnost i spasenje. Na to podsjeća Sv. Pavao kad piše kršćanima u Korintu koji su se natjecali među sobom oko karizmi tražeći one najuglednije: „Ne može oko reći ruci: 'Ne trebam te', ili pak glava nogama: 'Ne trebam vas'“ (1 Kor 12,21). Apostol iznosi važno opažanje kad primjećuje da su dijelovi tijela koji izgledaju slabiji najpotrebniji (usp. r. 22); i da oni „koje smatramo nečasnijima, okružujemo većom čašću. I s nepristojnima se pristojnije postupa, a pristojni toga ne trebaju“ (rr. 23-24). Tako, dok Pavao daje zajednici temeljnu pouku o karizmama, on je ujedno uči evanđeoskom stavu prema njezinim najslabijim i najpotrebitijim članovima. Kristovi se učenici moraju kloniti osjećaja prezira ili pijetizma prema siromašnima; oni su, naprotiv, pozvani iskazivati im čast, davati im prvenstvo, uvjereni da su stvarna prisutnost Isusa među nama. „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt 25,40).

  1. Ovdje možemo shvatiti koliko je naš način života dalek načinu na koji živi svijet koji uzvisuje, povodi se i oponaša one koji imaju moć i bogatstvo, dok marginalizira siromašne i smatra ih otpadom i sramotom. Riječi apostola Pavla su poziv pružiti punu solidarnost, u duhu evanđelja, slabijima i manje nadarenim članovima Kristova tijela: „I ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi; ako li se slavi jedan ud, raduju se zajedno svi udovi“ (1 Kor 12,26). Slično tome, u Poslanici Rimljanima, on nas potiče: „Radujte se s radosnima, plačite sa zaplakanima! Budite istomišljenici među sobom! Neka vas ne zanosi što je visoko, nego privlači što je ponizno“ (12,15-16). Ovo je poziv Kristova učenika; ideal kojem moramo neprestano težiti je da u nama „bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu“ (Fil 2,5). Riječ nade je prirodni epilog kojem vjera usmjerava. Često su siromašni ti koji dovode u krizu našu ravnodušnost koja je duboko povezana sa shvaćanjem života koji je previše imanentan i povezan sa sadašnjošću. Vapaj siromaha ujedno je vapaj nade kojim očituje sigurnost da će biti oslobođen. Ova se nada temelji na ljubavi Boga koji ne napušta one koji svoje pouzdanje stavljaju u njega (usp. Rim 8,31-39). Kao što piše Sv. Terezija AvilskaPutu k savršenstvu: „Siromaštvo je dobro koje u sebi sadrži sva dobra svijeta. Jamči nam veliki posjed. Time hoću reći da nas čini gospodarima svih zemaljskih dobara, jer nas navodi da ih preziremo“ (2,5). U mjeri u kojoj možemo raspoznati pravo dobro postajemo bogati pred Bogom i mudri pred samima sobom i drugima. Tomu je zaista tako: u mjeri u kojoj uspijevamo davati bogatstvu njegov pravi smisao i značenje rastemo u čovještvu i postajemo sposobni dijeliti.
  2.  Pozivam braću biskupe, svećenike i osobito đakone, na koje su položene ruke za služenje siromašnima (Dj 6,1-7), kao i Bogu posvećene osobe i vjernike laike – muškarce i žene – koji u župama, udrugama i crkvenim pokretima čine opipljivim odgovor Crkve na vapaj siromašnih, da žive ovaj Svjetski dan kao poseban trenutak nove evangelizacije. Siromasi nas evangeliziraju, pomažući nam svakodnevno otkrivati ljepotu evanđelja. Nemojmo propustiti ovu milosnu prigodu. Svi smo pozvani osjetiti da smo dužnici prema siromašnima, jer se, kad pružamo ruke jedni drugima, ostvaruje spasenjski susret koji jača našu vjeru, čini našu ljubav djelotvornom i osposobljava našu nadu da i dalje sigurna kroči putom prema Gospodinu koji dolazi.

Preuzeto s portala: https://www.nedjelja.ba/hr/vijesti/svijet/papina-poruka-za-svjetski-dan-siromaha/7653 

 

Promovirano 16 prvostupnika i magistara religijske pedagogije i katehetike

CNAK

Foto:CNAK

Teološko-katehetski institut u Mostaru, visokoškolska ustanova priznata od Svete Stolice i priključena Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu, u svojoj 31. godini djelovanja, svečanom je akademijom proslavio 15. studenoga svoga zaštitnika Sv. Alberta Velikoga.

Tom su prigodom podijeljene diplome prvostupnicima religijske pedagogije i katehetike: Franciski Alerić, Maji Babić, Marijani Bebek, Mateji Ćavar, Josipi Gašpar, Dini Kljenaku, Dragani Pehar i Danijeli Vukoji; te magistrima religijske pedagogije i katehetike: Ivani Bebek, Kristini Biokšić, Suzani Buntić Pejak, Maji Crnjac, Katarini Lauc, Ivani Matić, Aniti Puljić i Gabrijeli Sušac.

U odsutnosti dekana Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Sarajevu dr. Darka Tomaševića, diplome je studentima uručio, uz njihovu prethodnu prisegu dr. Marko Šutalo, predstojnik Instituta, a dekana je predstavljala dr. s. Bernarda Horvat, profesorica kanonskoga prava na KBF-u. Dvije su studentice posebno pohvaljene zbog izvrsnih studijskih rezultata: Josipa Gašpar i Katarina Lauc kojima je dodijeljena Spomenica biskupa Žanića In memoriam u povodu njegove Stoljetnice rođenja (1918.-2018.), a koji je prije 30 godina kao dijecezanski ordinarij utemeljio današnji Teološki institut.

Dr. Zoran Tomić, rektor Sveučilišta u Mostaru, i dr. Nevenko Herceg, predsjednik Vlade HNŽ-a, pozdravili su na početku sudionike akademskoga skupa.

Biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski Ratko Perić u svojem je pozdravnom obraćanju govorio o šesnaestero veličanstvenih Blaženika i Svetaca, koji su u vrhunskom stupnju proveli Božju riječ u svojemu životu.

„U Vatikanu se od 5. do 28. listopada 2008. održala Biskupska sinoda pod predsjedanjem pape Benedikta XVI. Naslov teme: Riječ Božja u životu i poslanju Božjega naroda. Papa je izdao posinodsku pobudnicu Verbum Domini [Riječ Gospodnja] koja obuhvaća 124 broja i 382 bilješke. Papa je u 48. broju te pobudnice među 16 izričito spomenutih imena Blaženih i Svetih, koji su se u 2 000 godina povijesti Crkve istaknuli kao iznimni i uzorni ne samo slušatelji nego i izvršitelji Riječi Božje u svome životu i poslanju, nalazi i blaženi Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup i kardinal, kao Kristov svjedok i mučenik pred bezbožnim komunizmom. Tu su i sve četiri glasovite svete Terezije: Španjolka, Francuskinja, Njemica i Albanka“, istaknuo je biskup Perić koji je progovorio o svetim uzorima: Sv. Antunu opatu, Sv. Baziliju Velikom, Sv. Benediktu iz Nursije, Sv. Dominiku, Sv. Franji Asiškom, Sv. Klari Asiškoj, Sv. Ignaciju Lojolskom, Sv. Tereziji Velikoj, Sv. Ivanu Mariji Vianneyju, Sv. Ivanu don Boscu, Sv. Tereziji Maloj, Sv. Piju iz Pietrelcine, Sv. Josemariji Escrivi, Sv. Majci Tereziji, Sv. Tereziji Benedikta od Križa i Bl. Alojziju Stepincu.

Glavno predavanje održao je dr. Dubravko Turalija, profesor Staroga Zavjeta na KBF-u u Sarajevu, pod naslovom: Stari i novi prijevodi Biblije, u povodu 50. obljetnice hrvatskoga prijevoda Svetoga Pisma u Zagrebu, 1968.

Pjevao je Mješoviti zbor Teološkoga instituta uz pratnju Katedralnoga orkestra pod vodstvom don Nike Luburića. Solo je pjevao Ave Maria i Gospodin je Pastir moj Karlo Miličević uz klavirsku pratnju prof. Marijane Pavlović.

KT

Preuzeto s portala: https://www.nedjelja.ba/hr/vijesti/bih/promovirano-16-prvostupnika-i-magistara-religijske-pedagogije-i-katehetike/7631 

Svetac dana - Nikola Tavelić (prvi hrvatski svetac)

nikola tavelic

Nikola je ugledao svjetlo svijeta oko god. 1350. Potekao je od plemenite obitelji šibenskih Tavelića, starohrvatskoga plemena Šubića, što dokazuju i crveno-bijelo-plave kocke njegova obiteljskoga grba.
U mladosti je bio ponesen idealom sv. Franje pa je stupio u franjevački red. Želja za misionarskim radom dovela ga je god. 1379. u Bosnu, gdje je 12 godina u najvećim poteškoćama bogumilima-paterenima propovijedao pravu kršćansku vjeru te ih veliko mnoštvo vratio natrag u krilo Katoličke crkve.
Kad su nakon nenadane smrti prvog bosanskog kralja Tvrtka koji je umro 23. ožujka 1391., zbog nasljedstva na prijestolju, u Bosni nastali neredi koji su onemogućili svaki duhovni rad, Nikola Tavelić je s dvojicom svoje subraće franjevaca - fra Adeodatom iz Ruticinija i fra Petrom iz Narbone - kao misionar pošao u Svetu zemlju. To će ga s dvojicom spomenutih i još s fra Stjepanom iz Kunea dovesti do mučeničke smrti. I o tom se mučeništvu mnogo pisalo, raspravljalo, polemiziralo. Valja priznati da je sve ipak bilo temeljito proučeno, ispitano, odmjereno, jer inače ne bi nikad došlo do kanonizacije te četvorice mučenika.
Mi ćemo sada navesti prikaz toga mučeništva iz apostolskog pisma pape Pavla VI., kojim se podjeljuju svetačke počasti Nikoli Taveliću i njegovim drugovima mučenicima. To je pismo god. 1971. bilo objavljeno u Acta Apostolicae Sedis, službenom glasilu Svete Stolice, a sažetak je svega onoga što je u tom slučaju najvažnije. Nadalje, to je pismo i plod svih onih proučavanja i raspravljanja što su po veoma strogim crkvenim propisima nužno prethodili samoj kanonizaciji, zato ono nosi i pečat najvažnijega službenog dokumenta o našemu prvom svecu. Evo toga teksta:
"Slavno svjedočanstvo postojanosti dala su četvorica redovnika, kojima se ponosi ponajprije franjevačka redovnička obitelj, a s njom i čitava Crkva. To su: Nikola Tavelić, rođen u Šibeniku iz plemenite hrvatske obitelji; Deodat iz Ruticinija u Akvitaniji; Petar iz Narbone u Francuskoj; Stjepan iz Cunea u Italiji svećenici Reda manje braće, ljudi divnih vrlina duha, hrabri i postojani u podnošenju-smrtnih muka.
Po nauku i primjeru svoga oca i zakonoše svetoga Franje, oni su posvetili život na korist vjernika, a i o tome da druge narode, osobito islamski svijet, privedu kršćanskoj vjeri i bogoštovlju.
Oni su iz različitih zemalja došli u grad Jeruzalem, vodeni velikom pobožnošću prema mjestima Palestine kojima je hodao sam Otkupitelj ljudi. Nije se zatim bez Božje providnosti dogodilo da su se ondje složili ti Božji ljudi da one narode privedu Kristovu nauku, slijedeći primjer svetog Utemeljitelja, koji je radije ljude krepostima i svetim životom obraćao negoli naukom i riječima učio. Jasno i vjerodostojno svjedočanstvo, napisano od jednog očevica i svjedoka njihova mučeništva, govori da su oni bili ljudi veoma velike pobožnosti, da su provodili veoma krepostan život. Pripovijeda se, osim toga, da su bili potpuno vjerni zakonima i odredbama svoga Reda, sa starješinama najspremnijom voljom sjedinjeni i od njih veoma mnogo cijenjeni. A njihova osobita vjera u Boga i postojanost duha zasjala je u onome času kad su odlučili otvoreno posvjedočiti za Krista, javno propovijedati i tumačiti njegovo Evanđelje, u kojemu se nalazi blago istine i put kojim ljudi mogu postići vječno spasenje.
Vodeni takvom odlukom, tj. da služe dobru nevjernika, savjetovavši se prije dugo s razboritim i mudrim ljudima, da ne bi počinili nešto što se protivi istini i dužnoj ljubavi prema svakome, podu k najvećoj muslimanskoj, tzv. Omarovoj džamiji, a zatim do stana državnog službenika, pučki rečeno 'kadije', koji je vršio vjersku upravu u gradu, da u djelo provedu stvorenu odluku. Bio je to dan 11. mjeseca studenoga god. 1391. Slavio se blagdan pučkim jezikom nazvan 'Qurban Bajram', uz veliko sudjelovanje svijeta. Ušavši u kuću državnoga službenika, sasvim slobodno i smjelo stanu govoriti o uzvišenom i spasonosnom Kristovu nauku, kojem treba potpuno zapostaviti onaj koji je Muhamed uveo. Franjevce je u govoru jačala najbolja nada da će se slušatelji, obasjani Božjim svjetlom, konačno prikloniti štovanju jednoga Boga i njegova Sina, Otkupitelja ljudi. Ujedno ih je vodio neki zanos i žar da za istinitost kršćanske vjere podnesu mučeništvo. I takvo ih očekivanje nije prevarilo.
Čuvši napad na svoj zakon, prisutni se silno rasrde na propovjednike Evanđelja, osobito kadija, koji je odmah nastupio kao sudac i govorio Božjim ljudima da opozovu što su rekli, štoviše, da odstupe od buntovne kršćanske sekte; ako to ne učine, morat će umrijeti. Kad su braća ostala postojana u Kristovoj vjeri, sudac ih je osudio na smrt. Nevjernici odmah divljački navale na njih i stanu ih tući. Tri su dana Kristovi borci trpjeli različite najstrašnije muke. Zatim su odvedeni pred građanski sud da, navodno, odgovaraju javno za zločinstva. Opet su izjavili da je Krist Sin Božji. Kad je bila izrečena smrtna osuda, mnoštvo, još žešće raspaljeno srdžbom i beskrajnom mržnjom, navali na njih mačevima, sasijeku ih, bace na lomaču, raznesu, da njihov pepeo kršćani ne bi možda sačuvali i štovali."
Šibenski biskup Antun Josip Fosco, postavši biskupom, pokrenuo je god. 1880 postupak da bi Sveta Stolica dopustila štovati Nikolu Tavelića kao blaženika. Ona je to učinila posebnim dekretom god. 1889. za šibensku biskupiju, a g. 1898. za cijeli franjevački red. Dvije godine kasnije štovanje je odobreno i za Svetu zemlju.

Preuzeto s portala: http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=345 

Mostar: Regionalni forum caritasa o zaštiti djece i mladih

1540376584Caritas BiH Okomita verzija Color Pozitiv CMYK

U Mostaru u Duhovno-obrazovnom centru „Emaus“ u vremenu od 13. do 15. studenoga 2018. održat će se prvi Regionalni forum Caritasa o zaštiti djece. Uz domaćina Caritas Mostarsko-Duvanjske i Trebinjsko-Mrkanske biskupije, na Forumu će sudjelovati i drugi Caritasi u BiH, zatim predstavnici Caritasa iz Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Makedonije, a posebni gosti bit će izvršni ravnatelj Caritasa Internationalis iz Rima gosp. Jacob Winter i gđa Sigried Spindlbeck iz Osthilfe-fonda Biskupije Linz (Austrija).

Forum će otvorit ravnatelj Caritasa Bosne i Hercegovine mons. Tomo Knežević, a u ime domaćina Caritasa Mostarsko-Duvanjske i Trebinjsko-Mrkanske biskupije goste će pozdraviti i izreći dobrodošlicu ravnatelj dr. sc. don Ante Komadina i generalni vikar Mostarsko-Duvanjske i Trebinjsko-Mrkanske biskupije mons. Željko Majić.

Ravnatelji Caritasa i stručnjaci iz Caritasovih ustanova, koje skrbe o djeci, pridonijet će izradi Politike za zaštitu djece i mladih po uzoru na standarde Caritasa Internationalis. Cilj Foruma je podići svijest o potrebi i važnosti izrade smjernica za zaštitu djece, ponuditi konkretne upute, mehanizme i alate, podržati razmjenu iskustava i umrežavanje Caritasa u dobrim praksama zaštite djece.

Sudionicima Foruma u „Emausu“ bit će predstavljani domaći i međunarodni standardi u zaštiti djece na temelju konvencija i pozitivnih zakonskih propisa, zatim politike, procedure i prakse za zaštitu djece i mladih u Caritasu, kao i iskustva i izazovi zaštite djece u Austriji kao primjer dobre prakse. U radu po skupinama razgovarat će se o mogućim mehanizmima i alatima zaštite djece.

Drugog dana Foruma sudionici skupa sudjelovat će na Svetoj misi u mostarskoj katedrali, koju će predvoditi biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. Ratko Perić. Zatim će biti upriličen posjet Dječjem vrtiću „Sveti Josip“ u Mostaru.

Regionalni forum održava se u mjesecu posvećenom pravima djeteta i uoči Međunarodnog dana djeteta, koji se obilježava 20. studenoga. (kta/caritas.ba)

Preuzeto s portala: http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=81754 

 

15 citata koji potvrđuju koliko je krunica snažno oružje

Krunica

Živimo u teškim vremenima. Ne trebam ni izlagati mnoštvo kriza koje ispunjavaju zemlju. Nažalost, mnogi su zaneseni ovom poplavom zla i podliježu nadmoćnoj tjeskobi i obeshrabrenju. Ali koliko god privlačno bilo, ne smijemo ustuknuti. Moramo moliti i postiti sa živom vjerom i čvrstim pouzdanjem – i ne postoji bolji način za to, nego moleći krunicu.

Krunica je izvojevala mnoge bitke tijekom povijesti

Kroz ovu molitvu neizmjerne snage zadobivena su nebrojena čudesa i pobjede. U ovim mračnim danima ne smijemo se bojati. Kao naši preci u vjeri ponovno se moramo okrenuti krunici zazivajući Bezgrešnu Djevicu da nam dođe pomoći i da porazi naše neprijatelje.

Slijedi petnaest citata papa i svetaca koji ohrabruju u moljenju ove snažne molitve:

  1. „Krunica je „oružje“ za sva vremena.“ – sv. Padre Pio
  2. „Dajte mi vojsku koja moli krunicu i osvojit ću svijet.“ – blaženi Papa Pio IX.
  3. „Najbolji način za molitvu je moliti krunicu.“ – sv. Franjo Saleški
  4. „Neki ljudi su toliko budalasti da misle kako mogu ići kroz život bez pomoći Blažene Majke. Volite Gospu i molite krunicu jer je njezina krunica oružje protiv zala današnjega svijeta. Sve milosti koje nam Bog daje prolaze kroz Blaženu Majku.“ – Sv. Padre Pio
  5. „Idite Gospi. Volite je! Uvijek molite krunicu. Molite je dobro. Molite je što češće možete! Budite duše molitve. Nikada se nemojte umoriti moliti, to je ono što je najpotrebnije. Molitva potresa Božje srce, ona zadobiva nužne milosti!“ – Sv. Padre Pio
  6. „Sveta krunica je snažno oružje. Koristi je s pouzdanjem i bit ćeš zapanjen rezultatima.“ – sv. Josemaria Escriva
  7. „Moli svetu krunicu. Blažena monotonija Zdravo Marija koje pročišćuju monotoniju naših grijeha!“ – sv. Josemaria Escriva
  8. „Za one koji koriste svoju inteligenciju i znanje kao oružje krunica je najefektnija. Zato jer taj, kako se čini monotoni način moljenja Gospe poput djece koja mole svoju majku, može uništiti svako sjeme hvalisavosti i ponosa.“ – sv. Josemaria Escriva
  9. „Uvijek ostavljaš krunicu za poslije i na kraju je ne izmoliš jer si pospan. Ako nemaš drugog vremena, moli je na ulici bez da itko primjeti. To će ti, štoviše, pomoći da budeš u Božjoj prisutnosti.“ – sv. Josemaria Escriva
  10. „Krunica je snažno oružje za poraziti demone i zadržati same sebe podalje od grijeha… Ako želite mir u svojim srcima, u svojim domovima i u svojoj državi, skupite se svake večeri kako biste molili krunicu. Ne dopustite da prođe i jedan dan, a da je niste molili, bez obzira koliko opterećeni bili s mnogo briga i rada.“ – Papa Pio XI.
  11. „Krunica je knjiga za slijepe gdje duša vidi i tu se odigrava najveća drama o ljubavi koju je svijet ikada upoznao; to je knjiga za jednostavne koja ih uvodi u sve tajne i znanja koja pružaju veće zadovoljstvo, nego obrazovanje drugih ljudi; to je knjiga starijih čije se oči zatvaraju nad sjenama ovog svijeta, a otvaraju u cjelosti za onaj drugi. Njezina moć se ne može opisati.”– Nadbiskup Fulton Sheen
  12. „Krunica je najizvrsniji oblik molitve i najefikasnije sredstvo za postizanje vječnog života. To je lijek za sva naša zla, korijen svih naših blagoslova. Ne postoji izvrsniji način molitve.“ – Papa Lav XIII.
  13. „Nitko ne može neprekidno živjeti u grijehu i nastaviti moliti krunicu; ili će odustati od grijeha ili će odustati od krunice.“ – biskup Hugh Doyle
  14. „Presveta Djevica je u ovim posljednjim vremenima u kojima živimo dala novu djelotvornost molitvi krunice u tolikoj mjeri da ne postoji problem, bez obzira koliko težak bio, bilo vremeniti ili iznad svega duhovni, u osobnom životu svakoga od nas, naših obitelji… koji se ne bi mogao riješiti molitvom krunice. Kažem vam da ne postoji problem, bez obzira koliko težak bio, kojeg ne možemo riješiti molitvom svete krunice.“ – sestra Lucija dos Santos iz Fatime
  15. Za kraj, umjesto citata, primjer koji će vam pomoći da shvatite učinkovitost krunice. Sjećate se priče o Davidu koji je savladao Golijata. Koje korake je mladi Izraelac poduzeo kako bi srušio diva? Pogodio ga je po sredini čela s kamenčićem iz praćke. Ako gledamo na Filistejca kao predstavnika zla i sve njegove moći: hereza, nečistoća, ponos, možemo zrnca krunice smatrati simbolom malih kamenčića iz praćke koji su sposobni srušiti neprijatelja.

Božji putevi su potpuno drugačiji od naših puteva. Za nas se čini nužnim upotrijebiti snažna sredstva kako bismo polučili velike rezultate. Ovo nije Božji način; baš naprotiv. On voli birati najslabije instrumente kako bi zbunio snažne: Slabe svijeta izabra Bog da posrami jake – Infirma mundi elegit ut confundat fortia (1 Kor 1,27)

Odlučite se za krunicu i nećete pogriješiti

Zar ne susrećete često siromašne stare žene koje su najvjernije pobožnoj molitvi krunice? Vi također morate učiniti sve što možete kako biste je molili sa zanosom. Spustite se dolje pod Isusove noge; to je dobar način da učinite sami sebe malima u prisutnosti tako velikoga Boga – Dom Columba Marmion; Krist, ideal svećenika

Ako nemate niti jednu drugu pobožnost u duhovnom životu, molite krunicu. Preko nje ćete dobiti sve što trebate i savladat ćete neprijatelje svoje duše. Preko nje ćete pronaći mir i radost u životnim kušnjama. Pobijedi đavla – moli krunicu.

Preuzeto s portala: https://zenavrsna.com/15-citata-koji-potvrduju-koliko-je-krunica-snazno-oruzje/14546 

Potkategorije

Dragi i poštovani naši slušatelji,

Poslije dugo vremena da Vam se ukratko javimo i predstavimo. Naime, zasigurno ste već uočili preko radio valova ili stranice pa čak i stranice na facebooku da je RM s ovim ljetom krenula i s novom ekipom. Nova je, zamjenica glavnog urednika i promotor. Novi je i stari ravnatelj/glavni urednik.  

Pa idimo redom!

Nova zamjenica glavnog urednika je Ruža Hrkać (Mostar),

Novi promotor je Dražen Janko  (Žepče),

A novi/stari glavni uredik je p. Mato Anić (Sarajevo).

Bivšim djelatnicima: Davoru Brđanoviću, Nikolini Marčić, Ružici Rotim, Kristini Biokšić, Danici Škutor i p. Siniši Štambuku od srca zahvaljujemo za sve dobro što su ugradili i ostavili na RM, te im želimo obilje Božjeg blagoslova na novim službama i poslovima.  

Želimo s Vama podijeliti i veliku radost zbog lijepog broja novih suradnika i volontera. Oni su stup RM. Bez njih (Vas) ona ne postoji. Jedni su svoj doprinos dali i ostavili trajni trag na našem radiu, drugi su nastavili svoju misijun a treći tek počeli. Svi ste vi dio Marijina djela. Neka Vas Gospa čuva u svome srcu.

Napravili smo i stanovite izmjene u programskoj shemi. Vjerujemo nabolje.

Na koncu velika hvala svima Vama dragi naši dobročinitelji. Naše donacije nisu velike, ali su nam dragocjene. Poznata nam je Vaša ljubav prema Gospi i vjerujemo da zajedno možemo dalje, više i bolje.

Neka Vas sve prati Božji blagoslov i Gospin zagovor.

  1. p. Mato Anić 
na danasnji

Duhovni kutak

Žito i kukolj rastu u meni, Gospodine. Želio bih ljubiti čitavim bićem, ali popustim i nadvlada me sebičnost. Želim služiti onima koji me okružuju, a opet tražim udobnost i pažnju za sebe. Pomozi mi spoznati samoga sebe, a osobito upoznati i voljeti Tebe. Amen.

Koji dio našeg programa najradije slušate?
Glasujte za emisiju mjeseca - Srpanj
Glasujte za pjesmu tjedna 23.7.-30.7.

Pismo urednika

FGTAB.png

VGTAB.png

footlogo.png

 

 

 

Studio Sarajevo
Zagrebačka 18, Sarajevo 71000, BiH
Program uživo: +387 33 260 260, +387 33 260 261 | Redakcija: +387 33 263 055 | Fax: +387 33 263 056

 

Studio Mostar
Blajburških žrtava 33E. Mostar 88000, BiH
Program uživo: +387 36 312 400 | Redakcija: +387 36 312 401

Sva prava pridržana - Radio Marija.

designer17