U nizu kolumni pod naslovom „Postcriptum uz Godinu sv. Josipa”, donosimo vam promišljanja fra Pave Filipovića o biskupskoj službi kroz povijest Crkve
Foto: Italanways.com
Kameni spavač Maka Dizdara je vjerojatno mnogima poznat. Rijetki su međutim čuli za Pasquina, rimskoga kamenog podrugljivca. Kada bi u Vječnome gradu vladali pape koji nisu trpjeli nikakav prigovor i kritiku, tada bi Rimljani svoju kritiku prenosili preko kipova koji „govore”. Na te bi kipove lijepili ili vješali ceduljice s duhovitim, ali i vrlo sarkastičnim tekstovima na latinskome, talijanskome ili romanescu (vrlo prepoznatljivom rimskom dijalektu). Najpoznatiji takav kip bio je i ostao Pasquino – antički torzo koji je na Piazzi Navona postao glasom naroda. Poneki nasljednik svetoga Petra u Rimu je barem potajno morao razmišljati o tome kako bi ga najradije uništio ili barem sklonio. Ali je većina papa bila svjesna kako Vječni Grad ipak treba takve kipove koji služe kao svojevrstan „gromobran“ nezadovoljstva naroda i kao sredstvo za smirivanje tenzija. Mnogi su Pasquinovi epigrami postali legendarni.
Piše: fra Pavo Filipović
Jedan takav epigram pojavio se za pontifikata pape Aleksandra VII. (†1667.). Taj papa iz obitelji Chigi se kao kardinal energično borio protiv nepotizma, mita i korupcije u Crkvi. Dogodilo se međutim da se odmah po njegovu izboru za papu 1655. godine u Rimu zatekao i neki njegov rođak koji je odlikovan ordenom Croce di Cavaliere, dakle viteškim križem. Ostala papina rodbina je to shvatila kao poziv u Rim pa su se svi pojavili. Komentar koji je osvanuo na Pasquinu je glasio: „Ecco la croce; tra poco verra la processione“ („Evo križa; za njim uskoro slijedi procesija“). Kameni rimski podrugljivac Pasquino je apologija opravdanosti kritike onih koji su u Crkvi na najvišim pozicijama. Čak je i Toma Akvinski u svojoj knjizi Summa Theologica istaknuo kako se biskupe koji se u pogledu opasnosti po vjeru oglušuju na svako povjerljivo upozorenje mora izložiti javnoj kritici (S. Th. II, II q. 33art.4 ad 2 § 2).
Kameni rimski podrugljivac Pasquino je apologija opravdanosti kritike onih koji su u Crkvi na najvišim pozicijama. Čak je i Toma Akvinski u svojoj knjizi Summa Theologica istaknuo kako se biskupe koji se u pogledu opasnosti po vjeru oglušuju na svako povjerljivo upozorenje mora izložiti javnoj kritici (S. Th. II, II q. 33art.4 ad 2 § 2)
Neka mi se slijedeća pasquinata ne uzme za zlo. Nekada davno, tako bismo mogli započeti, u blizini velike zelene šume, živjela je djevojčica koju su svi zvali Crvenkapica. Nije to bilo njezino pravo ime, ali su je svi zvali Crvenkapica jer je tako voljela nositi crvenu kabanicu s kapom koja je bila djelo ruku njezine bake. Toliko je djevojčica voljela bakinu kabanicu s crvenom kapicom da drugo i nije htjela nositi. Crvenkapica je bajka o naivnoj djevojčici koju majka šalje u posjet baki s košarom punom darova i opomenom da nikamo ne skreće niti se gdje usput zadržava. Pritom crvenkapica susreće lukava i nezasitna vuka. Daljnji ishod priče znamo.
U kleričkim se krugovima biskupe s određenim sarkazmom upravo naziva crvenkapicama. Je li to zbog njihova crvenog solidea ili zbog činjenice da se od njega teško odvajaju kao Crvenkapica iz bajke od svoje crvene kabanice ili čak zbog naivnosti pred opasnošću koja prijeti u obliku vuka – grabežljivcu povjerenoga im stada – ili zbog sva tri razloga uzeta zajedno neka ostane otvoreno pitanje.
Politika „glava u pijesku”
U kršćanskoj se starini na biskupsku službu gledalo kao na poziv, a srednji vijek i renesansa su još uvijek govorili o idealu biskupa. Danas se više o tome ne govori. Služba biskupa potpuno se sekularizirala. Na nju se u naše vrijeme gleda kao na zadnju etapu na putu crkvene karijere. Ondje gdje se biskupsku službu prestane gledati u okviru Božjega poziva i izvuče tu stvarnost iz okvira ideala kršćanske savršenosti, tu ona postaje krajnje opasna, kaže crkveni naučitelj Robert Belarmin. Ta služba postaje opasna kako za onoga tko je obnaša, tako i za one koji su povjereni pastirskoj brizi te osobe: redovnici, kler, laici. Jedna stara latinska izreka kaže kako je pokvarenost najboljih najgora stvar. Ako ova izreka igdje vrijedi u punome smislu te riječi, onda za službu biskupa.
U kršćanskoj se starini na biskupsku službu gledalo kao na poziv, a srednji vijek i renesansa su još uvijek govorili o idealu biskupa. Danas se više o tome ne govori. Služba biskupa potpuno se sekularizirala
Nekadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Franjo Šeper, jednom je zgodom rekao kako je „kriza Crkve danas bitno kriza biskupa“. I doista su u povijesti Crkve ambiciozni i vlastima podanički biskupi „kumovali“ svakoj većoj i ozbiljnijoj krizi Crkve. U vrijeme arijanskoga racionalizma carska je vjerska politika bila proarijanska. Mnogi biskupi, kako bi napredovali u carskim službama, priklonili su se potpuno toj pogubnoj herezi koja je nijekala božanstvo Isusa Krista i pretvorili se u njezine najveće promotore. U određeno vrijeme ostala je samo šačica pravovjernih biskupa. Oni biskupi koji su ostali vjerni do kraja bili su prava manjina i njih se nemilosrdno progonilo. Sveti Atanazije Veliki (†373) morao je pet puta ići u progonstvo i u njemu je proboravio sedamnaest godina. Slično je bilo i s nekolicinom drugih pravovjernih biskupa. Oni koji su htjeli spasiti svoju vjeru od krivovjerja koje su biskupi s carem nametali pod poslušnost, bježali su u pustinju. Bio je to vrhunac pokreta pustinjskih otaca. Toliku opasnost za vjeru predstavljali su tadašnji biskupi da su pustinjaci podrugljivo govorili: „Na svaki mogući način bježi od žene i od biskupa!”
Ondje gdje se uspije ostvariti istinski ideal biskupstva, tu Crkva raste i grana se. A ondje gdje ga se ne uspije ostvariti, vrijede riječi Psalmista: „Zašto si mu srušio ogradu … da ga pustoši vepar iz šume?” Teolog Dietrich von Hildebrand vidio je glavnu odgovornost i krivicu za to opustošenje u tzv. „letargiji čuvara vjere”, biskupa. Predbacio im je kukavičluk i politiku „glava u pijesku” kao kod nojeva.
Danas u katoličkome svijetu ima otprilike pet tisuća biskupa. Za mnoge od njih vrijedi savjet koji je sveti Franjo Saleški dao jednomu biskupu: Odložiti biskupsku službu iz razumnih razloga, ne samo da nije grijeh, već predstavlja čin krjeposti, pa bilo da se to učini iz skromnosti, bilo iz poniznosti, bilo poradi pravednosti, bilo iz ljubavi
I doista smo nakon Koncila bili svjedoci najskurilnijih izobličenja biskupskoga ideala. Tako je jedna od najčudnijih pojava bio krug biskupa oko kardinala Godfrieda Danneelsa i Carla Marie Martinija nazvan St. Gallen Club, koji se od 1996. godine sastajao s ciljem manipuliranja konklavama iako je to crkvenim zakonom najstrože zabranjeno. Željeli su na vlast dovesti papu koji bi imao biti radikalni ljevičarski reformator. Kasnije su došle još strašnije stvari na vidjelo u biskupskom kolegiju. Ovdje ću izdvojiti samo nekolicinu njih.
Slučaj kardinala Oscara Rodriguesa Maradiage, (još uvijek) člana papinskoga K9 savjetodavnog kardinalskog tijela i čovjeka s izravnim kontaktima s Georgom Sorošem. Soroš je bio jedan od najvećih sponzora posjeta pape Franje 2015. godine Bijeloj kući za vrijeme predsjedništva Baracka Obame. Darovao je 650.000 tisuća dolara. Bez ikakve protuusluge? Valja u to sumnjati! Na teret mu se stavlja i pronevjera nekoliko milijuna dolara s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Honduras biskupije Tegucigalpa te kupovina luksuznih vila za homofilne pomoćne biskupe, a navodno je taj novac bio određen za „siromašne župe“ njegove nadbiskupije koje taj novac nikada vidjele nisu; zatim mutna ulaganja i pronevjera cjelokupne imovine Marthe Reichmann de Valladares, udovice bivšega honduraškoga veleposlanika pri Svetoj Stolici. Kardinal Giovanni Angelo Becciu je sljedeći kojemu se predbacuje pronevjera nezamislivih novčanih iznosa, zloporaba službe, ucjena pa čak i nevjerojatni slučaj otmice. Zbog njega je Vatikan izgubio barem 120 milijuna eura zbog netransparentnih ulaganja u Londonu. Sudski postupak je u tijeku. Neka ovdje budu spomenuti još samo homoseksualni skandali sa sjemeništarcima i bogoslovima te ucjene žrtava od strane kardinala Theodorea Edgara McCarricka, koji je u međuvremenu sveden na laički stalež. Ni dan-danas nikomu nije jasno kako je taj homoseksualni predator mogao doći na najviše crkvene pozicije. Zaustavit ću se na ovome.
Danas u katoličkome svijetu ima otprilike pet tisuća biskupa. Za mnoge od njih vrijedi savjet koji je sveti Franjo Saleški dao jednomu biskupu: Odložiti biskupsku službu iz razumnih razloga, ne samo da nije grijeh, već predstavlja čin krjeposti, pa bilo da se to učini iz skromnosti, bilo iz poniznosti, bilo poradi pravednosti, bilo iz ljubavi.
____________________________
Prvi dio eseja Postscriptum uz Godinu Sv. Josipa pročitajte ovdje, drugi nastavak pod naslovom Sv. Josip – Čuvar tajne utjelovljenja ovdje, treći Sv. Josip – Čuvar „znaka osporavana” ovdje, a četvrdi dio Sv. Josip: Otkupiteljev čuvar – Crkve zaštitnik? ovdje.
