U svome prilogu za katolički portal katholisches.info „Die „josephinische“ Kirche ist zurück” objavljenom u studenome 2021. godine pita se Martha Burger svjedočimo li to povratku jozefinizma u Crkvu i je li on nuspojava ili jedan od glavnih ciljeva korona mjera. Pod jozefinizmom se misli na dosljedno podlaganje Crkve pod državu ili drugačije rečeno zadiranje državne moći u stvari koje su čisto crkvene naravi.

 Ilustracija/Unsplash

Car Josip II. (†1790.) htio je vladati do u unutrašnjost Crkve. Određivao je čak i koliko će svijeća biti na oltaru te o kojim će temama klerici propovijedati. Zbog svega toga ga je pruski kralj Fridrik II. Veliki podrugljivo nazvao nadsakristanom Svetog Rimskog Carstva.

Piše: fra Pavo Filipović

Ispravno primjećuje monsinjor Marian Eleganti, pomoćni biskup Chura, kako Crkva nije u prvome redu državna služavka, već zaručnica Kristova, posrednica i djeliteljica njegovih svetih tajni (sakramenata). Stoga ona nipošto ne smije vjernicima na temelju sekularnih kriterija isključenja otežati ili onemogućiti pristup sakramentalnomu životu. Eleganti doslovno kaže: „Crkva mora prestati podvrgavati pristup sakramentima njezinu biću stranim, sekularnim kriterijima i tako isključivati vjernike. Ona ne smije prihvatiti da se tolike vjernike po vrlo proizvoljnim političkim mjerama ostavlja pred vratima, dok ih Krist k sebi zove. Crkva ne smije i ne može pregovarati s državom o uvjetima pripuštanja njezinim sakramentima i dopustiti sebi da uime države na crkvenim vratima provodi rigorozne kontrole. Ona je službenica spasenja, a ne zdravstvena policajka. Što bi se dogodilo da je cijelo kršćanstvo pojačalo svoj sakramentalni život (sveta ispovijed, sveta misa, sveta pričest, klanjanje pred Presvetim), umjesto što ga je potpuno „skresalo“? Uvjeren sam: našli bismo uslišanje. Kakvo bi to bilo svjedočanstvo za stvarnu prisutnost Kristovu u Euharistiji! Ne očekuje li svaki vjernik svakodnevno zahvat Božji kada nazoči pretvorbi kruha u tijelo Kristovo po riječima posvećenoga svećenika. Doduše, Isus je činio znamenja uvijek samo ondje gdje mu se pristupilo s vjerom, pa makar i početnom. Zbog toga on uvijek nanovo govori: Tvoja te vjera spasila! Ondje gdje nije nalazio tu vjeru, prepustio je ljude njihovim vlastitim putovima i mogao je samo malo čudesa učiniti, kao npr. u svome rodnom mjestu Nazaretu. Možda put kojim je krenula Crkva naših dana doista odgovara duhovnomu stanju Nazarećana” (www.marianeleganti.ch, Die Kirche muss aufhören, den Gläubigen den Zugang zu den Sakramenten zu erschweren, 26. 11. 2021.).

Psihogram najamnika

U mnogim biskupijama je pastoralna praksa zamijenjena higijenskim konceptima, a za primanje sakramenata sada se postavljaju higijensko-zdravstveni uvjeti. I kardinal Gerhard Müller je u jednome nedavnom intervjuu s Edwardom Pentinom za National Catholic Register rekao kako je nedopustivo da se biskupi i svećenici nude za dvorjane vladajućih. U mnogim biskupijama već vlada pravi vjerski apartheid koji samo za cijepljene i ozdravljene predviđa pristup sakramentima. Prema kardinalu Mülleru je to „šokantan dokaz koliko je daleko poodmakla sekularizacija i dekristijanizacija mišljenja i kod samih pastira”.

Daleko najdrskiji prizori crkvenoga podaništva, paranoičnoga straha od bolesti i smrti pomiješana s praznovjernim pouzdanjem u iscjeliteljsku moć cjepiva ovih dana su slučajevi biskupija Zrenjanin (Srbija) i Brisbane (Australija), koje su svojim svećenicima i drugim zaposlenicima zaprijetili suspenzijom pa čak i protjerivanjem iz župnoga stana ukoliko se ne cijepe. Dokumenti koje su ti biskupi potpisali spadaju u najsramotnije dokumente Katoličke Crkve novijega vremena. Za njih vrijedi bespoštedna kritika Grgura Nazijanskoga (†390.) koji je pružio prvu pravu teološku kritiku biskupske službe. Nazijanski biskupe koji se dodvornički i podanički postavljaju prema religijsko-političkim odredbama svjetovnih vladara naziva „polytropos“ – osobama bez stava koji svoje pozicije/stavove (tropos) mnogostruko (polys) mijenjaju već prema tome u kojem smjeru u politici vjetar puše. U svojoj obuhvatnoj kritici zloporaba episkopalne službe u Crkvi on koristi i vrlo neobične pojmove nazivajući takve biskupe „vjeroprivrednicima“ („kapeloi pisteos“) i „kristoobrtnicima“ („christemporoi“). Posebna oznaka biskupa-najamnika je ova: „Prema podanicima su poput lavova, a prema moćnicima kao umiljati psići”. Za Nazijanskoga su oni „vjerski tezgari“ koji nude kršćanstvo po sniženim i rasprodajnim cijenama. Pravi biskup bi, tvrdi sveti Grgur Nazijanski, uvijek morao imati određenu distancu prema svijetu i svjetovnoj vlasti  („xeniteia tou kosmou“ – „stranost prema svijetu“). Samo mu ona pruža istinsku slobodu u djelovanju, podaništvo moćnicima ga orobljava.

___________________________________

Prvi dio eseja Postscriptum uz Godinu Sv. Josipa pročitajte ovdje, drugi nastavak pod naslovom Sv. Josip – Čuvar tajne utjelovljenja ovdje, treći Sv. Josip – Čuvar „znaka osporavana” ovdje, četvrdi dio Sv. Josip: Otkupiteljev čuvar – Crkve zaštitnik? ovdje, a peti ovdje.

Izvor: Radio Marija BiH
Objavljeno: 28. siječnja 2022.